Saborska zastupnica Dalija Orešković u svojoj objavi na društvenim mrežama nakon izvanredne sjednice Sabora, sazvane na zahtjev predsjednika Republike Hrvatske, pokušava prikazati stanje dramatičnijim nego što jest pa retorički, bez suvislih argumenata, piše:
„Pogledajte slike, poslušajte saborsku raspravu… Umjesto u otrovu koji nam je zatrovao vodu i tlo, HDZ problem vidi u oporbi…“
Već ovom rečenicom Orešković postavlja dramatičan okvir cijele objave. Govori o „otrovу koji nam je zatrovao vodu i tlo“, ali pritom ne navodi konkretan nalaz, laboratorijsko mjerenje ili drugo stručno utvrđenje kojim bi potkrijepila tako tešku tvrdnju. Umjesto činjenica, koristi snažnu retoriku koja kod čitatelja treba stvoriti dojam neposredne i već dokazane opasnosti.
Pitanje mogućeg onečišćenja vode i tla svakako jest ozbiljno pitanje od javnog interesa. No upravo zbog njegove ozbiljnosti ono ne može biti dokazivano političkim objavama, fotografijama i saborskim prepucavanjima. Za takve tvrdnje mjerodavni su nalazi stručnih institucija i neovisna laboratorijska ispitivanja.
Orešković zatim navodi:
„…građanskoj inicijativi kojoj je onemogućio postavljanje pitanja o temi koja ih muči.“
Ovim dijelom objave odgovornost ponovno izravno pripisuje HDZ-u, stvarajući sliku vlasti koja navodno ne želi čuti građane. To je poznat politički obrazac u kojem se proceduralni spor pretvara u argument o navodnom ignoriranju javnosti.
Međutim, pitanje je što se konkretno dogodilo na sjednici, kakva su pravila rasprave i tko je prema Poslovniku imao pravo postavljati pitanja. Bez tih činjenica tvrdnja o „onemogućavanju“ ostaje politička interpretacija događaja, a ne dokaz političke namjere.
Najviše prostora Orešković posvećuje osobnim napadima na političke aktere:
„…Milinović koji cirkusantski drapa vještačenje… Zekanović čije ponašanje vrijeđa svaku pristojnost… župan Petry, koji se večer uoči izvanredne sjednice u jednom pubu usred Gospića ponaša kao napaljeni tinejdžer…“
U ovom dijelu ekološka tema gotovo nestaje, a u prvi plan dolaze osobne diskvalifikacije. Milinović je nazvan „cirkusantom“, Zekanovićevo ponašanje navodno „vrijeđa svaku pristojnost“, dok je župan Petry opisan izrazito pogrdnom usporedbom.
Takav način argumentacije ne govori ništa o tome je li neko vještačenje stručno ispravno ili pogrešno, niti daje odgovor na pitanje što se stvarno nalazi u vodi i tlu. Ako je vještačenje pogrešno, ono se može osporiti drugim stručnim nalazom, metodologijom ili konkretnim dokazima. Osobna diskvalifikacija autora ili političara ne može zamijeniti stručni argument.
Orešković potom jasno pokazuje kamo vodi cijela njezina objava:
„HDZ-u smeta što oporba ovakvu vlast želi smijeniti. Da, smatram da je naša dužnost ovakvu vlast smijeniti. Jer, očito je da ne pijemo istu vodu, i ne živimo u istoj stvarnosti.“
Ovdje politička poruka postaje potpuno otvorena. Problem otpada i moguće onečišćenje više nisu samo pitanje zaštite okoliša, odgovornosti institucija i utvrđivanja činjenica. Oni postaju argument za smjenu vlasti.
Rečenica „ne pijemo istu vodu i ne živimo u istoj stvarnosti“ pritom je prije svega politička metafora. Njome Orešković gradi jasnu podjelu između vlasti i oporbe, pri čemu oporbu predstavlja kao onu koja vidi stvarnost, dok vlast navodno odbija vidjeti problem.
Na kraju dodaje:
„Slike su u komentaru, za one kojima ovaj kolaž nije dao potpunu sliku.“
Fotografije mogu pokazati stanje nekog prostora i biti važan dio dokumentiranja problema, ali same po sebi ne dokazuju kemijsko onečišćenje vode niti razinu opasnosti za zdravlje. Za to su potrebni rezultati mjerenja, laboratorijski nalazi i stručna analiza.
Upravo zato najveći problem ovakve objave nije u tome što Orešković kritizira vlast. To je legitimna politička uloga oporbe. Problem nastaje kada se vrlo ozbiljne tvrdnje o „otrovanoj vodi i tlu“ iznose kao politička činjenica bez jasnog navođenja dokaza koji ih potvrđuju.
Ako postoji onečišćenje, javnost mora dobiti odgovor što je onečišćeno, kojim tvarima, u kojoj koncentraciji i kakve su moguće posljedice. Ako takvog onečišćenja nema ili nije potvrđeno, i to mora biti jednako jasno rečeno.
Tek nakon toga može se raspravljati o političkoj odgovornosti.
U protivnom se ozbiljan problem zaštite okoliša pretvara u još jedan politički obračun, u kojem retorika postaje važnija od nalaza, a osobne prozivke zamjenjuju konkretne argumente.
