Robert Čulina postavlja pitanje ideoloških dvostrukih kriterija u hrvatskom javnom prostoru gdje je to pitanje godinama prisutno. tako se Čulina osvrće na slučaj Ive Alilović, koji je taj prostor ogolio do kraja. Dok se prostakluk i otvoreni prezir prema tradicionalnim vrijednostima desetljećima prodaju pod krinkom umjetničke slobode i građanske hrabrosti, svaka emotivna obrana tih istih vrijednosti s domoljubnog spektra u sekundi se etiketira kao mržnja. Ključna razlika leži i u financijskoj neovisnosti, jer kada netko ne ovisi o medijskim reketima i državnim subvencijama, njime se ne može upravljati, pa monopol na utišavanje puca, a medijski bijes postaje utoliko veći. Komentar Roberta Čuline na društvenoj mreži prenosimo u cijelosti:
“Glavna crvena krpa dežurnim medijskim dušobrižnicima u ovom je slučaju zapravo sama činjenica tko je Iva Alilović, hercegovačka nevjesta i supruga trofejnog hrvatskog sportaša. Ona je žena koja živi od rada i financijske neovisnosti svoje obitelji ostvarene izvan granica Hrvatske, čime je potpuno imuna na medijske ucjene i nedostižna za onih jadnih 30 eura koliko projugoslavenski portali plaćaju svoje naručene kolumne. Upravo zato što joj ne mogu oteti egzistenciju niti je kupiti sitnišem s medijskog stola, bijes prema njoj je utoliko veći.
Treba li Iva ili bilo koja majka u ovoj zemlji šutke trpjeti uvrede i slušati narative prema kojima bi njezin sin, ako jednog dana postane hrvatski vojnik i stane u obranu svoje domovine, bio tek golobradi ubojica? Odakle pravo medijskoj eliti da roditeljima nameće krivnju zato što odgajaju djecu u ljubavi prema vlastitom narodu i spremnosti na njegovu zaštitu?
Godinama nam se kao vrhunac intelektualne odvažnosti, satire i građanske hrabrosti podvaljivao najprizemniji prostakluk i otvoreni prezir prema Hrvatskoj, njenim braniteljima i samoj ideji hrvatske države. Dok je Vedrana Rudan u svojim istupima godinama pljuvala po svemu što ovaj narod drži svetim, isti oni mediji koji danas bjesne na Ivu Alilović klanjali su se toj beskompromisnoj književnici. Njezin najteži vulgarizam i najotrovnija uvreda imali su medijski imunitet, jer kad pljuješ po Hrvatskoj, onda si oštar društveni kritičar.
Međutim, kad jedna neovisna žena reče ono što većina u ovoj zemlji tiho misli, da joj je dosta lažnih suza i likovanja onih koji ovu državu organski ne podnose, nastaje opća mobilizacija mainstream medija. Najednom ti isti medijski dušobrižnici, kojima psovka i javno ponižavanje nikada nisu smetali dok su dolazili s njihove ideološke strane, postaju moralne vertikale, glume zgražanje i drže lekcije o kućnom odgoju.
Iva Alilović nije rekla ništa što odudara od gorke istine, preteško je i duboko neprirodno živjeti u zemlji koju ne voliš i čijem se uspjehu ne veseliš. No, njezin je najveći grijeh u očima projugoslavenski nastrojenih medija taj što je razbila lažni narativ i jasno rekla da nema empatije za one koji su vlastiti talent upotrijebili protiv vlastitog naroda.
Pravila u hrvatskom medijskom prostoru odavno su jasna i nakaradna, pljuvanje po Hrvatskoj je sloboda govora, a obrana vlastitog dostojanstva i razotkrivanje te mržnje proglašava se skandalom. Iva Alilović je samo naglas izgovorila ono što medijska mašinerija godinama pokušava ušutkati, da ljubav prema domovini nije zločin, a da licemjerje onih koji je mrze ima svoje ime i prezime.”
