Hrvatska izdvaja milijune eura javnog novca za filmsku i audiovizualnu produkciju. Ulaganje države u kulturu samo po sebi nije sporno. Sporno je kada se postavi pitanje prema kojim se kriterijima taj novac dijeli, jesu li ti kriteriji jednaki za sve i postoji li u hrvatskoj filmskoj politici stvarni pluralizam.
Jer teško je ignorirati očiti paradoks. Dok se pojedinim projektima koji se bave progresivnim i aktivističkim temama dodjeljuju deseci tisuća eura javnog novca, filmovi koji govore o hrvatskom stradanju, Domovinskom ratu i nacionalnom identitetu prolaze znatno teži put. Film „260 dana“, međunarodna produkcija s poznatim glumačkim imenima i ambicijom da hrvatsku ratnu priču predstavi svjetskoj publici, nije dobio potporu HAVC-a. Slična se situacija sada otvorila i oko filma „Vukovar“, kojemu u prvom ovogodišnjem roku nije odobren novac za proizvodnju.
Istodobno, HAVC je za dokumentarni film „Tiha misa“ Karle Jelić dodijelio 40.000 eura. Sam HAVC u obrazloženju navodi da film prati molitelje na hrvatskim trgovima i feministički performans Arijane Lekić Fridrih.
Naravno, nitko ne bi trebao imati pravo određivati umjetnicima što smiju snimati. Ali kada se umjetnost financira javnim novcem, tada javnost ima pravo pitati što financira i zašto. Posebno kada se novac hrvatskih poreznih obveznika koristi za projekte koji se bave njihovom vjerom, tradicijom i vrijednostima, dok se istodobno postavlja pitanje zašto hrvatske povijesne teme ne dobivaju isti tretman.
Tu se otvara i puno ozbiljnije pitanje. Može li se kulturom utjecati na to koja će slika Hrvatske biti dostupna širokoj publici, u Hrvatskoj i svijetu? Može li se kroz sustav javnog financiranja, svjesno ili nesvjesno, dogoditi da se određene teme potiču, a druge guraju na marginu?
Film nije samo zabava. Film stvara sliku o društvu, ljudima i povijesti. Zato je posebno važno tko dobiva mogućnost da svoju priču ispriča, a tko tu mogućnost mora tražiti izvan institucionalnog sustava.
Pitanje je, dakle, jednostavno: ako hrvatski građani financiraju hrvatsku kulturu, zašto u toj kulturi ne bi trebala biti zastupljena i njihova povijest, njihova vjera, njihova tradicija i njihovo viđenje Domovinskog rata?
Upravo o tome govori Robert Čulina, hrvatski ratnik i visoki časnik Hrvatske vojske, koji problem promatra iz potpuno druge perspektive.
Što o svemu kaže hrvatski ratnik i visoki časnik Hrvatske vojske Robert Čulina:
Svake prve subote u mjesecu na hrvatskim se trgovima događa nešto što ideološkim komesarima iz zagrebačke gradske vlasti i kulturnih krugova tjera strah u kosti. Muškarci kleče i mole. Bez izgreda, bez uništene imovine i bez agresije. Mole za obitelj, vjeru i domovinu. U svakom bi normalnom društvu molitva trebala biti dio slobode vjeroispovijesti i slobode okupljanja.
No za samoprozvanu progresivnu elitu i mirna krunica na asfaltu postaje politički problem. I tu na scenu stupa dobro podmazan javni sustav koji se pretvara u još jedno bojište ideološkog rata.
Ogledni primjer te prakse jest dokumentarni film „Tiha misa“ redateljice Karle Jelić, u kojem je glavna tema upravo okupljanje molitelja na hrvatskim trgovima i performans Arijane Lekić Fridrih. HAVC je filmu dodijelio 40.000 eura potpore, a u svom obrazloženju posebno istaknuo analizu društva i performans koji se odvija za vrijeme molitve.
Prema službenom opisu HAVC-a, film prati molitelje u dvanaest hrvatskih gradova i feministički performans „Tiha misa“. U opisu filma molitelje se prikazuje kroz tvrdnje o zagovaranju retradicionalizacije, patrijarhata i ograničavanja ženskih sloboda.
Nije problem u tome što je takav film snimljen. Autorica ima pravo na svoj pogled, kao što i svatko drugi ima pravo na drugačiji pogled. Problem nastaje kada takav projekt dobije desetke tisuća eura javnog novca, pa se postavi pitanje postoji li u istom sustavu jednak prostor za sadržaje koji će te iste događaje prikazati iz druge perspektive.
Još je poraznije pitanje tko sve to plaća.
Film nije nastao kao spontani autorski bunt, nego kao projekt koji je dobio institucionalnu potporu. Novac dolazi iz javnih sredstava, a film je nastao u produkciji Zagreb filma uz potporu HAVC-a i Grada Zagreba.
Tako dolazimo do apsurda. Hrvatski građani, među njima i vjernici, branitelji, konzervativci i ljudi koji se ne slažu s ideološkim stavovima autora, pune proračun. Iz tog se proračuna zatim financiraju projekti koji njih same mogu prikazivati kao problematičan dio društva.
To nije pitanje zabrane umjetnosti. To je pitanje odgovornosti prema javnom novcu.
Jer javni novac nije privatni novac kulturnih krugova. On pripada svim građanima.
Ako već država financira filmsku industriju, onda bi kriteriji morali biti jednaki. Kvaliteta, scenarij, produkcijska vrijednost, međunarodni potencijal, interes publike i kulturni doprinos trebali bi vrijediti za sve. Ne može za jedne vrijediti argument da umjetnost mora biti slobodna, dok se druge projekte može godinama držati na margini zato što se bave temama koje nekome nisu ideološki prihvatljive.
A upravo se tu otvara pitanje filmova „260 dana“ i „Vukovar“.
„260 dana“ je primjer filma koji je hrvatsku ratnu priču pokušao napraviti kao međunarodni projekt. Film je okupio poznata glumačka imena i rađen je s ambicijom da hrvatsko iskustvo rata približi publici izvan Hrvatske. Unatoč tome, nije dobio potporu HAVC-a.
S druge strane, „Vukovar“ je projekt koji želi ispričati priču o jednom od najvažnijih simbola Domovinskog rata. HAVC mu u prvom ovogodišnjem natječaju nije odobrio sredstva za proizvodnju, uz obrazloženje da projekt treba dodatno razraditi. Za razvoj projekta ranije je bilo odobreno 6000 eura.
Nitko ne tvrdi da svaki film koji govori o Domovinskom ratu automatski mora dobiti novac. To bi također bilo pogrešno. Ali ako postoje kriteriji, onda oni moraju biti jasni i jednako primjenjivi na sve.
Jer ako se za jedan projekt pronađe 40.000 eura zato što se procijeni da je riječ o „vrlo zreloj analizi društva“, dok se drugi projekt koji govori o Vukovaru i Domovinskom ratu ne procijeni dovoljno razvijenim za proizvodnju, javnost ima pravo pitati kako se takve procjene donose.
Posebno kada se zna da film može imati daleko veći utjecaj na međunarodnu percepciju Hrvatske od stotina političkih priopćenja.
Filmovi poput „260 dana“ i „Vukovar“ mogu govoriti o ljudima koji su prošli rat, o stradanju, logorima, progonstvu, obranjenim gradovima i cijeni koju je hrvatski narod platio za slobodu. To nije samo pitanje prošlosti. To je pitanje identiteta jednog naroda.
Ako takve priče ne budu ispričane profesionalno i na velikom platnu, netko drugi će ih ispričati umjesto nas.
A tada ne treba čuditi ako međunarodna publika o Hrvatskoj dobiva sliku koju su oblikovali drugi.
Zato pitanje nije treba li država financirati kulturu.
Pitanje je kakvu kulturu financira i postoji li u njoj mjesta za sve.
Svaka država koja drži do sebe mora imati pravo čuvati vlastito kulturno i povijesno pamćenje. To ne znači propagandu. Ne znači zabranu drugačijeg mišljenja. Ne znači da se mora financirati svaki domoljubni projekt.
Znači samo da hrvatska povijest ne smije biti jedina tema koju se smatra sumnjivom kada treba posegnuti za javnim novcem.
Ako se već financiraju filmovi koji propituju hrvatsko društvo, vjeru i tradiciju, onda mora postojati prostor i za filmove koji te iste pojave promatraju iz druge perspektive.
Jer pluralizam ne znači da samo jedna strana smije govoriti.
Pluralizam znači da smiju govoriti svi.
Na kraju ostaje najvažnije pitanje: kome zapravo smetaju filmovi poput „260 dana“ i „Vukovar“?
Smetaju li zato što nisu dovoljno kvalitetni? Ako je tako, neka se to jasno kaže i argumentira.
Smetaju li zato što nemaju dovoljno publike? „260 dana“ je već pokazao da interes publike za hrvatske ratne teme postoji.
Ili je problem u tome što takvi filmovi hrvatsku povijest žele ispričati iz hrvatske perspektive?
To je pitanje na koje hrvatska kulturna politika mora odgovoriti.
Jer hrvatski građani imaju pravo na kulturu koja nije jednosmjerna ulica.
Imaju pravo na filmove o vjeri i obitelji.
Imaju pravo na filmove o tradiciji.
Imaju pravo na filmove o Domovinskom ratu.
Imaju pravo na filmove o Vukovaru.
Imaju pravo i na filmove koji će hrvatsku priču predstaviti svijetu.
Ali imaju i pravo pitati prema kojim se kriterijima troši njihov novac.
Ako je javni novac svih građana, onda i hrvatska kultura mora imati mjesta za različite poglede.
U protivnom, pitanje više nije samo što se snima.
Pitanje je tko odlučuje što Hrvatska smije gledati, a što ne smije.
