Poznati hrvatski novinar Vjekoslav Krsnik u svojoj analizi, objavljenoj na društvenoj mreži, ponovno otvara pitanje pozadine velikih požara koji su posljednjih godina pogađali Dalmaciju. Krsnik tvrdi da dio tih požara nije bio slučajan, nego posljedica organiziranog podmetanja, pri čemu proziva strukture povezane sa srpskom nacionalnom manjinom i Miloradom Pupovcem.
Posebno problematizira šutnju hrvatskih institucija i pita zašto ministar unutarnjih poslova Davor Božinović i predsjednik Vlade Andrej Plenković, kako navodi, nisu javno govorili o mogućoj organiziranoj pozadini požara.
Krsnik smatra da bi, ako se potvrde sumnje o organiziranom podmetanju požara, trebalo govoriti o pitanju nacionalne sigurnosti, a ne samo o pojedinačnim kaznenim djelima. Posebno mu je sporno što su, prema njegovu tumačenju, pojedini slučajevi otkriveni zahvaljujući građanima, a ne sigurnosnom sustavu.
U tom kontekstu ponovno proziva Milorada Pupovca i dio srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Krsnik njihovo djelovanje opisuje kao „petu kolonu“ te ga povezuje s onim što naziva politikom „Memoranduma 2 SANU“.
Kao jedan od ključnih argumenata navodi 58. točku tog dokumenta, koju citira:
„Koristiti prilike za akcije niskog intenziteta koje stvaraju osjećaj nesigurnosti u državi, primjerice požare tijekom turističke sezone, navijačke provokacije, incidente u prometu, krijumčarenje i krivotvorenje dokumenata, osobito putnih isprava.“
Krsnik smatra da taj navod treba promatrati u kontekstu učestalih požara tijekom turističke sezone te postavlja pitanje jesu li hrvatske sigurnosne službe dovoljno ozbiljno analizirale mogućnost da dio požara bude posljedica organiziranog djelovanja.
Poseban dio analize posvećuje Sigurnosno-obavještajnoj agenciji (SOA). Podsjeća na njezinu zadaću da prepoznaje i istražuje prijetnje nacionalnoj sigurnosti te državnom vrhu osigurava informacije potrebne za donošenje odluka.
Krsnik se pritom poziva na godišnje izvješće SOA-e Hrvatskom saboru i navodi da se u njemu govori o neriješenim međunacionalnim i međudržavnim političko-sigurnosnim pitanjima na području zapadnog Balkana. Istodobno tvrdi da se u posljednjem izvješću više ne spominje porast četništva, koji je, kako navodi, bio predmet ranijih izvješća.
Prema Krsnikovoj interpretaciji, subverzivno djelovanje prema Hrvatskoj odvija se na dvije razine, kroz djelovanje pojedinaca unutar Hrvatske i kroz djelovanje srbijanskih obavještajnih struktura. Zbog toga smatra da hrvatske sigurnosne službe moraju dati odgovor na pitanje jesu li takve aktivnosti prepoznate i nadzirane.
Autor posebno problematizira veličinu i troškove sigurnosnog sustava. Navodi da SOA ima između 700 i 1000 zaposlenih te da je hrvatski porezni obveznici godišnje financiraju s približno 80 milijuna eura. Iz toga izvodi pitanje kako je moguće da eventualnu povezanost pojedinih požara nisu ranije otkrile sigurnosne službe, nego građani.
Krsnik zatim iznosi kritiku rada SOA-e i njezina položaja unutar hrvatskog sigurnosnog sustava. U tom dijelu spominje i bivšeg ravnatelja SOA-e Daniela Markića te ga povezuje s Plenkovićevim političkim krugom.
Autor se poziva i na navodnu raniju ocjenu američke CIA-e o hrvatskom sigurnosno-obavještajnom sustavu, prema kojoj SOA nema dovoljno važnu ulogu u Hrvatskoj. Citira:
„Hrvatska sigurnosno-obavještajna agencija SOA nažalost nema važnu ulogu u Hrvatskoj još od 2000-ih. U Bosni i Srbiji gotovo uopće nije aktivna. SOA-u koriste različiti klanovi za političke obračune između političkih stranaka, ili čak unutar samog HDZ-a.“
Drugi dio Krsnikove analize usmjeren je na ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića. Autor problematizira njegovu političku karijeru, posebno činjenicu da je 1987. godine, za vrijeme komunističkog sustava, bio savjetnik u Republičkom sekretarijatu za narodnu obranu SR Hrvatske.
Iz toga Krsnik izvodi vlastite zaključke o mogućim vezama s tadašnjim sigurnosnim strukturama, iako za takve tvrdnje u tekstu ne iznosi konkretne dokaze.
Istodobno podsjeća na Božinovićevu kasniju političku i diplomatsku karijeru, od dužnosti u državnoj upravi i diplomaciji do funkcije ministra obrane u Vladi Jadranke Kosor, a potom i ministra unutarnjih poslova u Vladi Andreja Plenkovića.
Krsnik smatra da Božinović nije jednako reagirao na sve pojave koje on smatra prijetnjom javnom redu i sigurnosti. Kao primjer navodi odnos prema pozdravu „Za dom spremni“ i zastavi HOS-a, uspoređujući ga s, kako tvrdi, nedovoljno odlučnim odnosom prema mogućem podmetanju požara.
U završnici analize Krsnik ponovno povezuje pitanje požara s odgovornošću Plenkovića, Božinovića i hrvatskog sigurnosnog sustava. Njegova je osnovna teza da hrvatske institucije moraju jasno odgovoriti postoji li organizirana pozadina dijela požara, tko ih je eventualno naručivao i izvodio te jesu li sigurnosne službe pravodobno prepoznale takvu prijetnju.
Krsnik stoga zaključuje da se eventualno organizirano podmetanje požara ne smije promatrati samo kao pitanje kriminala, nego i kao mogući problem nacionalne sigurnosti. Od hrvatskih institucija traži odgovor na pitanje zašto javnost, prema njegovu mišljenju, o toj mogućnosti nije dobila jasnije informacije.
