Dalija Orešković ponovno je uzela jedan stvaran i ozbiljan problem i pretvorila ga u obračun s HDZ-om. Ovaj put riječ je o ilegalno odloženom otpadu u Gospiću i tvrtki iz poslovnog sustava Petra Pripuza koja se pojavila među ponuditeljima za njegovu sanaciju.
Njezin tekst na društvenoj mreži već naslovom pokazuje kamo sve vodi: „PRIPUZ VLADA HRVATSKOM – IZGUBILI SMO SUVERENITET OD SMEĆA“.
Nakon toga slijede teške optužbe. Orešković tvrdi da je Hrvatska država „u kojoj isti igrači na otpadu zarađuju dvaput, jednom na odlaganju drugi puta na sanaciji“. Kao glavni dokaz navodi pojavljivanje Pripuzove tvrtke među ponuditeljima za sanaciju otpada u Gospiću.
No gdje su dokazi za tvrdnju da je upravo ta tvrtka sudjelovala u nezakonitom odlaganju otpada u Gospiću? Gdje je dokaz da je samo sudjelovanje na natječaju dokaz sukoba interesa?
Toga u objavi nema.
Umjesto toga Orešković zaključuje: „Pripuz ne može biti i problem i rješenje.“
To zvuči dobro za političku objavu, ali nije dokaz ničega. Tvrtka koja se javi na natječaj nije zbog toga automatski odgovorna za problem koji se natječajem pokušava riješiti. Ako postoji konkretna povezanost, treba je pokazati. Ako postoji sukob interesa, treba ga dokazati.
Orešković zatim piše o „privatizaciji javne štete: privatni profit, a javni trošak i rizik“.
Opet, velika politička poruka, ali bez konkretnog podatka koji bi dokazao da se u slučaju Gospića upravo to događa.
Zanimljivo je i ono čega u objavi nema.
Orešković ne spominje da tvrtke iz poslovnog sustava koji proziva posluju i s Gradom Zagrebom, kojim upravljaju njezini politički i ideološki partneri. Ako je suradnja s Pripuzovim tvrtkama dokaz političke sprege kada je riječ o HDZ-u, zašto ista stvar nije problem kada je riječ o Zagrebu?
Na to pitanje nema odgovora.
Nema ni odgovora na činjenicu da u Hrvatskoj ne postoji beskonačan broj tvrtki koje mogu preuzeti, obraditi i zbrinuti velike količine otpada. Posebno kada je riječ o specifičnim vrstama otpada za koje su potrebne određene dozvole, oprema i kapaciteti.
Ne postoji desetak ili dvadeset tvrtki koje će se natjecati za svaki posao zbrinjavanja otpada. Ako se na natječaj jave tvrtke koje ispunjavaju uvjete, država ih ne može izbaciti samo zato što se nekom političaru ne sviđa njihov vlasnik.
Ako je natječaj namješten, pokažite kako. Ako su uvjeti natječaja pisani za određenu tvrtku, pokažite tko ih je pisao i zašto. Ako postoji sukob interesa, pokažite ga.
To bi bila ozbiljna politička kritika.
Sve ostalo ostaje na razini parole.
Orešković se zatim poziva na slučaj „Crno brdo“. Piše da je država više od 15 godina tolerirala problem s otpadnom troskom u Biljanima Donjim, da je Hrvatska zbog toga završila pred Sudom EU-a i da je potom Pripuzova tvrtka dobila posao sanacije.
Dodaje: „Ali otpad ne prestaje biti problem kada se ukrca na kamion. Ne prestaje biti opasan kada se premjesti na drugu adresu.“
Nitko razuman neće tvrditi da otpad nestaje ukrcavanjem na kamion. Ali ako je sanacija provedena prema propisima i otpad zbrinut na za to predviđenom mjestu, onda je upravo to smisao sanacije.
Orešković bi trebala pokazati što je u tom postupku bilo nezakonito ili štetno. Samo premještanje otpada nije dokaz da je posao loše napravljen.
U nastavku objave prelazi na uvoz otpada. Tvrdi da je od 2019. do 2026. u Hrvatsku uvezeno oko tri i pol milijuna tona otpada.
„To nije samo statistika. To je pitanje kakvu Hrvatsku ostavljamo našoj djeci.“
To je politički slogan s kojim se teško može polemizirati. Svatko želi čistu i uređenu Hrvatsku. Ali pitanje je što konkretno taj broj dokazuje u slučaju Gospića i Pripuzove tvrtke.
Ne dokazuje ništa.
Orešković zatim piše: „Hrvatska ne smije biti ničiji deponij.“
Slažemo se.
Ali tada bi trebalo govoriti o cijelom sustavu, svim tvrtkama, svim lokalnim vlastima i svim političkim opcijama. Ne samo o onima koje se može povezati s HDZ-om.
Umjesto toga, cijela objava završava očekivano: „Treba joj sanacija vlasti HDZ-a.“
I tu je zapravo sadržana cijela njezina politička poruka.
Otpad u Gospiću samo je povod.
Jer da je cilj bio otkriti što se stvarno događa s otpadom, tekst bi bio pun pitanja o dokumentaciji, natječaju, ponudama, dozvolama, količinama otpada, njegovu konačnom odredištu i nadzoru.
Umjesto toga dobili smo „Pripuz vlada Hrvatskom“, „izgubili smo suverenitet od smeća“, „privatizaciju javne štete“ i na kraju „sanaciju vlasti HDZ-a“.
To nije istraživanje. To je politički pamflet.
I upravo se tu vidi obrazac patološke političke mržnje. Ne u dijagnozi osobe, nego u načinu na koji se politički protivnik prikazuje. Sve se svodi na crno i bijelo. Ako nešto radi HDZ, traži se skriveni interes. Ako isto radi politička opcija koja je ideološki bliska, o tome se šuti.
Takva mržnja ne treba činjenice. Ona ih bira.
Jedne će uzeti, druge prešutjeti, treće povezati i od svega napraviti priču koja na kraju mora završiti na unaprijed određenom krivcu.
U ovom slučaju krivac je, naravno, HDZ.
Čak i kada je riječ o otpadu.
Nitko ne bi smio biti izuzet od provjere. Ako je bilo nezakonitosti u Gospiću, treba ih utvrditi. Ako je bilo propusta države ili lokalne vlasti, odgovorni trebaju odgovarati. Ako je bilo pogodovanja, treba pokazati kome i kako.
Ali isti kriterij mora vrijediti i za Zagreb.
Ne može se jedne političare napadati zato što posluju s određenom tvrtkom, a istu činjenicu kod drugih političara prešutjeti.
To nije princip. To je dvostruki kriterij.
A kada se sve na kraju svede na rečenicu „Treba joj sanacija vlasti HDZ-a“, onda je jasno da cilj objave nije bio odgovoriti na pitanje što će biti s otpadom u Gospiću.
Cilj je bio još jednom napasti HDZ.
Otpad je bio samo povod.
