Vučić govori o „drugom poluvremenu“, približavaju se izbori u Srbiji, a Europa upozorava na sve opasnije ruske provokacije. Hrvatska ne treba paničariti – ali nema pravo ni zatvarati oči.
Piše Berislav Mlinarević
Posljednji verbalni sukob predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića i Aleksandra Vučića ne treba dramatizirati, ali ga još manje treba banalizirati.
Jandroković je javno upozorio da se Srbija ne naoružava samo obrambenim nego i ofenzivnim, napadačkim oružjem te da Hrvatska o tome mora upoznavati svoje zapadne saveznike.
Miro Kovač, bivši hrvatski ministar vanjskih poslova i diplomat, cijeli je hrvatski problem sažeo u jednu rečenicu:
„Ne želimo imati susjeda koji nam prijeti drugim poluvremenom.“
Hrvatska nema razloga paničariti zbog Srbije.
Članica smo NATO-a i Europske unije, moderniziramo vojsku i danas se nalazimo u potpuno drukčijem međunarodnom položaju nego 1991.
Ali imamo svaki razlog biti oprezni.
Jer Srbija nije bilo koji susjed.
Hrvatska vrlo dobro pamti kamo su prije samo nekoliko desetljeća odveli velikosrpska politika, teritorijalne pretenzije, nacionalistička propaganda i uvjeravanje vlastitog naroda da mu od Hrvatske prijeti opasnost.
Zato kada Vučić danas odgovara hrvatskom državnom vrhu pričama o tenkovima, protjerivanju Srba i tome kako Srbija „smanjuje razliku“ koja je bila u korist Hrvatske, Hrvatska ne treba histerizirati.
Ali treba slušati. I pamtiti.
VUČIĆU STIŽU IZBORI – A STARI NEPRIJATELJI PONOVNO POSTAJU KORISNI
Srbija ide prema prijevremenim parlamentarnim izborima, a Vučić u izbornu utakmicu ulazi nakon dugotrajnog razdoblja studentskih i građanskih prosvjeda koji su ozbiljno uzdrmali političku situaciju u zemlji.
I upravo zato njegove posljednje poruke prema Hrvatskoj treba promatrati i kroz unutarnjopolitičku računicu.
Vučić vrlo dobro poznaje svoje biračko tijelo.
Zna koliko dio srpske javnosti reagira na priču o ugroženoj Srbiji, Kosovu, Zapadu, Hrvatskoj i neprijateljima koji navodno ponovno prijete srpskom narodu.
Zato me uopće ne bi iznenadilo da se približavanjem izbora ta retorika dodatno zaoštri.
Vučiću nije potreban stvarni sukob.
Dovoljan mu je osjećaj sukoba.
Dovoljno je ponovno stvoriti atmosferu ugrožene Srbije, a sebe predstaviti kao čovjeka koji je dovoljno snažan da je obrani.
Kada građani razgovaraju o korupciji, prosvjedima, institucijama, životnom standardu i odgovornosti vlasti, to je neugodan teren za svaku vlast.
Kada počnu razgovarati o tome što Srbiji ponovno rade Hrvati, Albanci ili Zapad, politička utakmica seli se na potpuno drugi teren.
A Vučić taj teren poznaje vrlo dobro.
Ne možemo dokazati da je svaka njegova izjava prema Hrvatskoj unaprijed smišljena izborna provokacija.
Ali bilo bi jednako naivno zanemariti mogućnost da mu zaoštravanje nacionalne retorike može koristiti u mobilizaciji dijela birača sličnog svjetonazora.
Problem je samo jedan.
Između Hrvatske i Srbije takve igre nikada nisu potpuno bezazlene.
BI LI PUTIN RISKIRAO SRBIJU DA TESTIRA NATO?
Tu priča postaje još ozbiljnija.
Srbija godinama pokušava sjediti na nekoliko stolica. Želi europski put, surađuje sa Zapadom i službeno ističe vojnu neutralnost, a istodobno održava duboke političke, energetske, povijesne i sigurnosne veze s Rusijom.
Dodatni paradoks predstavlja činjenica da je srpsko streljivo preko trećih država završavalo u Ukrajini.
Dakle, odnos Moskve i Beograda nije nikakva romantična priča o vječnom slavenskom prijateljstvu.
U geopolitici nema prijateljstva kada prestanu zajednički interesi.
Zato treba postaviti jedno neugodno pitanje.
Bi li Putinu u određenom trenutku odgovaralo riskirati Srbiju kako bi preko nje provjerio koliko je NATO doista spreman reagirati?
Naravno, nema dokaza da Rusija priprema Srbiju za sukob s Hrvatskom niti da Vučiću naređuje izazivanje takvog sukoba.
To treba jasno reći.
Ali kao mogući sigurnosni scenarij takvu mogućnost bilo bi neozbiljno potpuno odbaciti.
Jer Rusija u takvom scenariju ne bi riskirala vlastiti teritorij niti bi ruska vojska morala prijeći granicu članice NATO-a.
Riskirala bi Srbiju.
A Srbiju Moskva, pokaže li se to korisnim za njezine šire geopolitičke interese, može riskirati mnogo lakše nego samu Rusiju.
Zamislimo samo hipotetski da ozbiljna provokacija između Srbije i Hrvatske preraste u nešto više.
Hrvatska je članica NATO-a.
U slučaju oružanog napada pitanje reakcije Saveza odmah bi se otvorilo.
I upravo bi reakcija NATO-a Moskvi dala odgovor koji je za nju izuzetno vrijedan:
Koliko je Savez jedinstven? Koliko brzo reagira? I koliko su njegove članice stvarno spremne prijeći s političkih izjava na konkretno djelovanje?
Ako bi NATO reagirao odlučno, Moskva bi dobila odgovor.
Ako bi oklijevao, dobila bi još važniji odgovor.
U oba slučaja Rusija bi nakon takvog testa bila mnogo načistije s time gdje se danas stvarno nalaze granice odlučnosti NATO-a.
A cijenu eksperimenta ne bi nužno platila Rusija.
Mogla bi je platiti Srbija.
Možda Vučić misli da zapaljivom retorikom samo osvaja nekoliko postotaka birača.
Možda vjeruje da potpuno kontrolira temperaturu koju podiže.
Ali velike sile male države ne promatraju sentimentalno.
One ih koriste dok im koriste.
I zato možda najveća opasnost za Srbiju nije da je Rusija napusti.
Veća bi opasnost bila da je Rusija jednoga dana odluči iskoristiti.
DOK SE BALKAN NAORUŽAVA, EUROPA VEĆ UPOZORAVA NA OPASNU IGRU
I upravo ovdje vrijedi pogledati što se posljednjih dana događa izvan naše regije.
U njemačkoj zračnoj luci Leipzig/Halle pronađen je dron s eksplozivom u blizini ukrajinskog teretnog zrakoplova povezanog s logistikom za Ukrajinu. Odgovornost zasad nije javno utvrđena.
Čelnica francuskog DGSI-ja Céline Berthon nakon toga upozorava da Francuska mora računati s mogućnošću izravnijih i nasilnijih neprijateljskih djelovanja na vlastitom teritoriju.
Od 2022. francuske službe bilježe dramatičan porast stranog uplitanja.
Dakle, Europa već govori o nečemu što smo donedavno smatrali scenarijem.
ZAŠTO ŠEF CIA-e NENAJAVLJENO LETI U MOSKVU?
Gotovo istodobno direktor CIA-e John Ratcliffe nenajavljeno odlazi u Moskvu.
Kremlj potvrđuje razgovore s ruskim obavještajnim strukturama, ali sadržaj razgovora nije potpuno poznat javnosti.
Pojavile su se informacije da je jedna od tema bila upozorenje Rusiji da ne pokušava ograničenom akcijom testirati odlučnost NATO-a.
To nije dokaz našeg balkanskog scenarija.
Ali jest razlog da ga ne ismijavamo.
Jer dok mi postavljamo pitanje bi li Moskva preko neke treće države mogla testirati NATO, američke sigurnosne strukture očito također ozbiljno razmišljaju o pitanju gdje su granice ruskog testiranja Zapada.
HRVATSKA NEMA PRAVO SPAVATI DOK SE OKO NJE MIJENJAJU PRAVILA IGRE
Sve ovo ne znači da će sutra početi rat.
Ne znači ni da će Srbija napasti Hrvatsku.
Za to nema dokaza.
I ne znači da Putin iz Moskve upravlja Vučićem ili svakom provokacijom koja se pojavi na Balkanu.
Ali znači da se sigurnosna slika Europe promijenila.
A mi živimo na prostoru na kojem se previše puta pokazalo koliko brzo politička provokacija, nacionalizam i pogrešna procjena mogu prijeći granicu iza koje povratka više nema.
Zato nam ne treba ratna histerija.
Treba nam ozbiljna država.
Hrvatska mora imati snažnu vojsku, sposobne obavještajne službe, protudronsku i protuzračnu obranu, kibernetičku zaštitu i diplomaciju koja vrlo pažljivo prati ono što se događa u Srbiji, Rusiji i našem neposrednom susjedstvu.
I mora jasno razgovarati sa svojim NATO saveznicima o ubrzanom naoružavanju Srbije.
NAJOPASNIJA REČENICA OPET BI MOGLA BITI: „MA NEĆE“
Uostalom, Hrvatska je jednom već naučila koliko je opasno svoju sigurnost prepustiti procjenama velikih sila. Početkom devedesetih bila je međunarodno nepriznata, pod embargom na uvoz oružja i suočena s daleko nadmoćnijom JNA i velikosrpskim snagama. Malo je tko izvan Hrvatske tada mogao računati da će se tako mala i tek nastala država uspjeti obraniti.
Ali Hrvatska se obranila.
Zato danas možda bolje od mnogih drugih znamo jednu stvar: velike sile prvenstveno vode računa o vlastitim interesima, a male države svoju sigurnost nikada ne smiju prepustiti tuđim pretpostavkama, obećanjima i uvjerenju da će ih netko drugi zaštititi kada postane ozbiljno.
Hrvatska je tu školu jednom već platila krvlju. Ne bi je trebala plaćati drugi put.
Možda je scenarij u kojem bi Rusija preko neke balkanske krize pokušala testirati NATO pretjeran.
Nadam se da jest.
Možda Vučićeva retorika prema Hrvatskoj služi samo njegovoj domaćoj političkoj publici pred izbore.
Nadam se i tome.
Ali generacije koje su doživjele 1991. dobro znaju koliko skupa može biti jedna rečenica:
„Ma neće biti ništa.“
Ne treba danas tvrditi da će Srbija napasti Hrvatsku.
Ali nakon svega što smo prošli nemamo ni pravo ignorirati ubrzano naoružavanje Srbije, agresivnu političku retoriku, približavanje izbora u toj zemlji i potpuno promijenjeno sigurnosno okruženje u Europi.
U Beogradu se približavaju izbori. Srbija se naoružava. Vučić ponovno govori o Hrvatskoj. Rusija ispituje granice Zapada, a zapadne sigurnosne službe upozoravaju da se situacija mijenja.
Možda se neće dogoditi ništa.
I bilo bi najbolje da se ne dogodi.
Ali ozbiljna država svoju sigurnost ne temelji na nadi.
Ona se priprema upravo zato da se nikome ne isplati pokušati.
A Hrvatska bi danas trebala držati oči širom otvorene.
