Ponekad se pitam što bi Antun Gustav Matoš napisao da se danas, nekim čudom, spusti Gornjim gradom prema Zagrebu, kupi novine, uključi televiziju i provede nekoliko mjeseci promatrajući Hrvatsku.
Vjerojatno mu ne bi trebalo dugo.
Možda bi se samo nasmijao onim svojim zajedljivim osmijehom i rekao: „Pa vi se, gospodo, niste mnogo promijenili.“
Jer Matoš nije bio domoljub koji je Hrvatskoj samo tepao.
Volio ju je previše da bi joj lagao.
Piše Berislav Mlinarević
Upravo zato znao je biti nemilosrdan prema hrvatskoj podložnosti, ulizivanju, konformizmu i onoj našoj vječnoj potrebi da se priklonimo jačemu, da pronađemo gospodara, zaštitnika ili nekoga „gore“ tko će riješiti ono što sami nismo sposobni riješiti.
U Matoševoj slici Hrvatske postoji zanimljiva suprotnost: veliki ljudi iz hrvatske povijesti na jednoj strani, a nasuprot njima suvremeni ulizice i konformisti.
Više od stoljeća kasnije neugodno je koliko nam je to poznato.
Matoš je zapisao:
„Što je domovina? Svakako nije narod – narod bez zemlje, kao ni zemlja što nije zemlja bez naroda.“
E, moj Matošu.
Da samo znaš.
Mi smo u međuvremenu dobili državu.
Pravu.
Međunarodno priznatu.
Sa svojom zastavom, vojskom, policijom, Saborom, Vladom, predsjednikom, himnom i granicama.
Ono o čemu su generacije prije nas sanjale nama je doslovno palo u ruke.
Doduše, nije palo s neba.
Plaćeno je krvlju.
I upravo tu počinje velika hrvatska ironija.
Godine 1991. Hrvatska je pokazala možda najbolje lice svojega karaktera.
Kada je izgledalo da nemamo šanse, obični ljudi napravili su nešto izvanredno. Ljudi koji do jučer nisu bili vojnici stali su pred daleko nadmoćniju vojnu silu.
Tada nitko nije pitao kolika je dnevnica.
Nije bilo javnog natječaja za Vukovar.
Nije se tražila provizija za obranu Osijeka.
Nije se čekalo mišljenje konzultanta treba li braniti Dubrovnik.
Jednostavno se išlo.
I zato hrvatski narod ima puno pravo biti ponosan na taj dio svoje povijesti.
Ali postoji jedan problem.
Na staroj slavi se ne živi.
Rat je završio.
Branitelji su se vratili kućama.
A Hrvatska je dobila nešto možda još teže od rata.
Dobila je mir.
I mogućnost da sama upravlja sobom.
Tu se pokazalo da je neprijatelja ponekad lakše prepoznati kada dolazi s tenkom nego kada dolazi s kravatom.
JUDA SE MODERNIZIRAO
Biblijskom Judi trebalo je trideset srebrnjaka.
Moderni Juda je napredovao.
Njega više ne zanimaju srebrnjaci.
Postoje dionice.
Postoje provizije.
Postoje upravni odbori.
Postoje konzultantski ugovori.
Postoje političke funkcije.
Postoji mogućnost da nešto što pripada svima jednoga jutra postane nečija vrlo povoljna poslovna prilika.
I sve je mnogo elegantnije.
Nitko nikoga ne mora poljubiti.
Dovoljan je potpis.
Hrvatska je tijekom tranzicije prodavala banke, kompanije i dijelove gospodarske infrastrukture koju su stvarale generacije prije nas.
Naravno, nije svaka privatizacija bila izdaja niti je svaki strani kapital nešto loše. To bi bilo jeftino politikantstvo. Hrvatskoj su trebali kapital, tehnologija i tržište.
Ali nakon tri desetljeća imamo pravo pitati:
Jesmo li baš uvijek morali prodavati – i jesmo li uvijek znali što prodajemo?
INA je posebno dobar simbol.
Zakon iz 2002. predvidio je prodaju do 25 posto plus jedne dionice strateškom ulagaču, dok je država trebala zadržati određene zaštitne mehanizme.
Danas o INA-i razgovaramo sasvim drugim tonom.
I nije INA jedina.
Čitave generacije gledale su kako nestaju ili mijenjaju vlasnike banke, tvornice i poduzeća za koja su njihovi roditelji bili uvjereni da predstavljaju hrvatsku gospodarsku budućnost.
Za svaki pojedini slučaj postojalo je objašnjenje.
Tržište.
Tranzicija.
Restrukturiranje.
Globalizacija.
Strateški partner.
Hrvatska politička elita razvila je gotovo književni talent za pronalaženje lijepih riječi kojima se objašnjavaju ružni rezultati.
Matoš bi to vjerojatno znao cijeniti.
Kao stilist.
Kao Hrvat, nešto manje.
Ali onda smo nadmašili i sami sebe.
Jer čovjek bi pomislio: dobro, prodavali smo kompanije, banke i imovinu.
Valjda postoji nešto što Hrvat ipak neće dirati.
Recimo – hrvatska zemlja.
Ne mislim zemljište u gruntovnici.
Mislim doslovno zemlju.
Tlo.
Vodu.
Prostor na kojem živimo.
A onda dođe Gospić.
Gotovo 33.000 tona zakopanog otpada zbog kojeg država danas razmatra sanaciju, uz zabrinutost zbog mogućnosti širenja onečišćenja podzemnim vodama.
Tu više ni Matošev sarkazam nije dovoljan.
Jer to je gotovo savršena metafora naših trideset godina.
Prvo smo raspravljali tko je prodao ono iznad zemlje.
A sada otkrivamo što smo spremni zakopati ispod nje.
I onda ćemo u nedjelju staviti ruku na srce.
Pjevati o Lijepoj našoj.
O ravnoj Slavoniji.
O kamenu, kršu, moru, Dravi, Savi i Dunavu.
A u ponedjeljak ćemo možda zaključiti da se na toj istoj Lijepoj našoj može dobro zaraditi ako se negdje dovoljno duboko iskopa rupa.
To više nije pitanje ekologije. To je pitanje karaktera.
KOLIKO KOŠTA DOMOLJUBLJE PO KILOGRAMU?
Mi Hrvati strašno volimo riječ domoljublje.
To je velika riječ.
Svečana.
Dobro zvuči na pozornici.
Odlično na koncertu.
Još bolje pred izbore.
Ali postoji jedna nezgodna stvar.
Domoljublje se zapravo najmanje vidi onda kada ga izgovaramo.
Vidi se kada nitko ne gleda.
Domoljublje je kada možeš uzeti, a ne uzmeš.
Kada možeš namjestiti, a ne namjestiš.
Kada možeš zaposliti svojega nesposobnog rođaka, a zaposliš sposobnijeg tuđeg sina.
Kada možeš nešto prodati i zaraditi proviziju, ali znaš da će država zbog toga za dvadeset godina biti slabija pa kažeš – ne.
Domoljublje je i kada poduzetnik uredno plati radnika i državu.
Kada građanin ne traži vezu.
Kada službenik ne očekuje kuvertu.
Kada političar shvati da ministarstvo nije obiteljska firma.
I kada saborski zastupnik jednoga dana digne ruku onako kako mu nalaže savjest, a ne onako kako mu je nekoliko minuta prije poručio predsjednik stranke.
Tu počinje pravi problem hrvatskog domoljublja.
Jer za koncert nam ne treba hrabrost.
Za zastavu nam ne treba hrabrost.
Za pjesmu nam ne treba hrabrost.
Za karakter treba.
Zamislite samo koliko je groteskna ta naša nacionalna dvojnost.
Kada igra Hrvatska, milijuni postaju jedno.
Čovjek kojega nikada nismo vidjeli grli nas na ulici jer je Hrvatska zabila gol.
Na dočeku Vatrenih ne pitamo tko je HDZ, SDP, Možemo, Most ili Republika.
Nitko ne pita tko je lijevo, a tko desno.
Tih nekoliko sati postoji samo Hrvatska.
I to nije lažno.
To je stvarna emocija.
Baš kao što će uskoro deseci tisuća ljudi ponovno zajedno pjevati domoljubne pjesme u Vukovaru.
Ni to nije lažno.
Problem je što hrvatsko zajedništvo ima vrlo kratak rok trajanja.
Kao jogurt.
Dok traje utakmica – braća.
Dok traje koncert – braća.
Dok traje rat – braća.
A onda se ugase reflektori.
I počinje ponedjeljak.
Tada se ponovno dijelimo.
Tada se ponovno pita tko je čiji.
Tada ponovno proradi veza.
Tada se ponovno pojavi naš mali privatni interes.
Tada Juda izvadi kalkulator.
A Superhik pita:
„Dobro, ima li tu nešto za mene?“
I možda je upravo to ono što bi Matoša danas najviše zaboljelo.
Ne činjenica da Hrvatska ima problema.
Sve ih države imaju.
Ne činjenica da među nama ima lopova.
Ima ih svugdje.
Nego činjenica da smo dobili ono što njegove generacije nisu imale – vlastitu državu – a još uvijek se ponekad prema njoj odnosimo kao prema tuđoj.
Kao da će netko drugi platiti.
Netko drugi očistiti.
Netko drugi vratiti dug.
Netko drugi napraviti djecu.
Netko drugi raditi.
Netko drugi braniti granicu.
Netko drugi sačuvati tvornicu.
Netko drugi proizvoditi hranu.
Netko drugi brinuti o zemlji.
A mi ćemo za to vrijeme biti veliki Hrvati.
Na riječima.
MATOŠ BI NAS VJEROJATNO PONOVNO NALJUTIO
Zato mislim da Matoš danas ne bi bio naročito popularan.
Vjerojatno bi ga jedni proglasili ekstremistom.
Drugi elitistom.
Treći bi mu kopali po starim tekstovima.
Četvrti bi zahtijevali da se ispriča.
Peti bi ga pozvali u televizijski studio između dvije reklame i dali mu četiri minute da objasni što nije u redu s Hrvatskom.
A on bi ih vjerojatno sve zajedno poslao dovraga.
Jer Matoš nije volio Hrvatsku zato što je smatrao da su Hrvati savršeni.
Volio ju je upravo zato što je vidio koliko bi mogla biti bolja.
U tome je možda najveća razlika između domoljuba i nacionalnog laskavca.
Laskavac govori narodu:
„Vi ste najbolji.“
Domoljub mu kaže:
„Možete biti bolji.“
A mi možemo.
Dokazali smo to onda kada je bilo najteže.
Zato naš najveći problem možda nije nedostatak hrabrosti.
Hrabrosti imamo.
Nije ni nedostatak ljubavi prema Hrvatskoj.
I nje imamo.
Naš je problem što tu ljubav nevjerojatno dobro pokazujemo u izvanrednim okolnostima, a mnogo slabije u običnom životu.
Kada bi sutra, ne daj Bože, Hrvatska ponovno bila ozbiljno ugrožena, uvjeren sam da bi se dogodilo nešto što smo već jednom vidjeli.
Ljudi bi ponovno stali.
Posvađani bi razgovarali.
Susjedi bi pomagali jedni drugima.
Hrvatska bi ponovno pronašla samu sebe.
Ali postoji pitanje koje je mnogo važnije:
Zašto čekati neprijatelja da bi Hrvati ponovno postali Hrvati?
Zašto nam treba rat da bismo pronašli zajedništvo?
Zašto nam treba katastrofa da bismo pronašli solidarnost?
Zašto nam treba nogometna reprezentacija da bismo na nekoliko sati zaboravili političke rovove?
I zašto nam treba pjesma da bismo se sjetili koliko volimo zemlju koju smo nekoliko sati prije bili spremni prevariti?
AKO VEĆ TREBAMO PONOVNO STATI ZAJEDNO – ONDA JE OVO TRENUTAK
I možda upravo ovdje prestaje priča samo o Hrvatima, strankama i politici.
Jer zemlja koju branimo nije HDZ-ova ni SDP-ova.
Nije lijeva ni desna.
Voda koju pijemo nema stranačku iskaznicu.
Zrak koji dišemo ne pita jesmo li Hrvati, Srbi ili pripadnici neke druge nacionalnosti.
Otrov u zemlji neće pitati vjerujemo li u Boga, za koga glasamo niti kakav nam je svjetonazor.
Zato, ako postoji trenutak kada bismo ponovno trebali stati zajedno, onda je to trenutak kada treba zaštititi zemlju na kojoj svi živimo.
I zato treba podržati prosvjed protiv trovanja, zatrpavanja i pretvaranja Hrvatske u odlagalište otpada.
Ne kao prosvjed jedne stranke.
Ne kao prosvjed ljevice ili desnice.
Ne kao obračun s nekim političarem.
Nego kao prosvjed ljudi koji imaju jednu vrlo jednostavnu zajedničku stvar: ovdje žele živjeti.
U čistoj zemlji.
Piti čistu vodu.
Disati čist zrak.
I ostaviti svojoj djeci Hrvatsku barem onakvu kakvu su je sami dobili – a bilo bi lijepo jednom i bolju.
Ako smo se znali okupiti kada je trebalo braniti njezine granice, ako se okupljamo kada igraju Vatreni i ako možemo zajedno pjevati o ljubavi prema domovini, onda valjda možemo stati jedni uz druge i kada tu istu domovinu treba obraniti od pohlepe, nemara i onih kojima je zarada važnija od zemlje koju će ostaviti iza sebe.
Tu nema lijevih i desnih.
Tu ne trebaju stranačke zastave.
Dovoljna je hrvatska.
Jer ne mora Hrvatska svaki put biti napadnuta izvana da bismo je odlučili braniti.
Ponekad je dovoljno pogledati pod vlastite noge.
Možda bi nam Matoš zato danas postavio samo jedno pitanje.
Ne tko je veći Hrvat.
Ne tko glasnije pjeva.
Ne tko ima veću zastavu.
Nego nešto mnogo neugodnije:
Što si danas napravio da Hrvatska sutra bude bolja nego što je bila jučer?
Jer državu nije dovoljno jednom obraniti.
Treba je braniti svaki dan.
Od korupcije.
Od pohlepe.
Od nesposobnosti.
Od podaništva.
Od političke trgovine.
Od naših malih privatnih interesa.
I, kada treba, od nas samih.
Matoš je prije više od stoljeća napisao da nema zemlje bez naroda niti naroda bez zemlje.
Mi danas imamo oboje.
Imamo Hrvatsku.
Imamo hrvatski narod.
Sada nam preostaje još samo ono najteže: dokazati da smo ih dostojni.
