Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić osvrnuo se na koncert Marka Perkovića Thompsona, održan u subotu navečer u Vukovaru, na kojem se, prema prvim procjenama, okupilo više od 100.000 ljudi. Komentirao je izvođenje pjesme „Bojna Čavoglave“ i uzvikivanje pozdrava „Za dom spremni“, koji je usporedio s nacističkim pozdravom „Sieg Heil“.
Iskren da budem, već sam se umorio od raznoraznih izjava koje nam gotovo svakodnevno dolaze s one strane Dunava uoči i za vrijeme Thompsonova koncerta. Licemjerstvu očito nema kraja.
Piše: Berislav Mlinarević
Vučiću i Srbima danas smeta izvođenje hrvatske pjesme koja se nalazi na repertoaru hrvatskog izvođača i koja se tijekom Domovinskog rata utkala u tradiciju hrvatskih branitelja i domoljuba.
Smeta im „Bojna Čavoglave“, smeta im „Za dom spremni“, smeta im Thompson i smeta im što se sve to pjeva u Hrvatskoj, na hrvatskom teritoriju, stotinjak kilometara od srpske granice.
Dobro.
Ali Vučiću, ajmo onda malo lopticu nacizma iz 1945. prebaciti u ne tako davnu prošlost.
Ajmo u 1991.
Jer tada vam očito nisu toliko smetali ni fašizam, ni nacizam, ni mržnja, ni progon jednog naroda.
Nije vam smetalo kada su srpske snage, JNA i pobunjeni Srbi razarali hrvatska sela i gradove i protjerivali hrvatsko stanovništvo.
Nije vam smetalo kada se po Hrvatskoj ispaljivala ogromna količina granata iz zaliha bivše Jugoslavije, koje nisu stvarali samo Srbija i Srbi, nego su ih desetljećima plaćale sve republike i svi građani bivše države Jugoslavije.
Nije vam smetalo kada je Vukovar sravnjen sa zemljom te se na Ovčari, u hangarima, slavilo uz stihove Snježane Đurišić o jeleku i opancima koji su gazili svetu hrvatsku zemlju.
Nije vam smetalo kada se preko hrvatske granice, od istoka preko juga, po 100 kilometara u unutrašnjost, pa preko Baranje i drugih dijelova Hrvatske, ulazilo duboko u tuđi teritorij i kada se na međunarodno priznatom teritoriju Republike Hrvatske stvarala takozvana SAO Krajina.
Tada vam očito, uz dominaciju i potporu JNA, nije bilo toliko važno tko je fašist, tko je nacist, tko je agresor, a tko žrtva. Tada ste se osjećali očito moćno i nepobjedivo.
Ali danas ćemo ponovno izvlačiti 1941. i 1945. i kukumakati o nekakvom fašizmu i genocidu koji tada nije bio ni u tragovima izražen koliko su srpski četnici, prebjegom u partizane, počinili pokolja pod zastavom Jugoslavije na putu do Bleiburga.
Zašto?
Da opet te iste Hrvate blatimo nacizmom i ustaštvom kako slučajno ne bismo previše razgovarali o devedesetima i zločinima počinjenima nad Hrvatima?
Da ne razgovaramo o Vukovaru?
Da ne razgovaramo o Ovčari?
Da ne razgovaramo o Stajićevu i drugim logorima?
Da ne razgovaramo o ljudima koje se odvodilo, tuklo, mučilo i ubijalo?
Da ne razgovaramo o tome kako se i danas u dijelu srpskog društva osuđene ratne zločince pretvara u heroje?
Ovako kako vi danas prenosite povijest i istinu o Srbima, netko bi vam stavio aureolu na glavu koliko milozvučno prenosite srpsku laž, nažalost, mladim naraštajima koji u to vjeruju.
Dok paralelno veličate junaštvo Ratka Mladića i pretvarate ga u heroja, koji je, by the way, osuđen za genocid samo za dio zlodjela koja je učinio. Jer za ostalo za što nije osuđen ne bi mu bilo dovoljno ni pet života.
A kada već govorimo o pjesmama, ajmo onda i o pjesmama.
Nakon pada Vukovara i nakon svega što se u tom gradu dogodilo, nisu se čule samo riječi mira, suosjećanja i žalosti zbog tisuća uništenih ljudskih života.
Orile su se i srpske pjesme.
Pjevalo se o jelecima i opancima iz Srbije Snježane Đurišić, kojoj je, nažalost, i nedavno dozvoljeno da pjeva iste stihove i u Zagrebu.
A ostali su zabilježeni i oni monstruozni stihovi:
„Bit će mesa, bit će mesa, klat ćemo Hrvate.“
E pa Vučiću, ako već analiziramo stihove hrvatskih pjesama, analizirajmo onda i ove.
Što je ovo?
Ljubavna pjesma?
Folklor?
Domoljublje?
Ili otvorena prijetnja klanjem jednog naroda?
Mahanje srpskim zastavama na tuđem teritoriju, pjevanje o klanju Hrvata, protjerivanje hrvatskog stanovništva, razrušeni gradovi i kolone ljudi koji napuštaju svoje domove meni puno više nalikuju na slike fašizma o kojem danas Vučić tako rado govori.
Scene iz Vukovara ostale su mi urezane u pamćenje gotovo poput scena iz Spielbergovih filmova o nacističkim progonima i istovjetnom selektiranju Židova pred spaljivanje u plinskim komorama.
Samo što ovo nije bio film.
Ovo je bila stvarnost.
Ljudi iscrpljeni ratom izlazili su iz razorenog Vukovara, razdvajani su, odvođeni, selektirani, dok su se oko njih vijorile zastave s dvoglavim orlom, simbolom srpstva, i orile pjesme razularene i pijane vojske koja je pjevala stihove srpske pjesme: „Bit će mesa, bit će mesa, klat ćemo Hrvate.“
Jedni prema Ovčari.
Drugi prema Stajićevu i drugim logorima u Srbiji.
Treći u progonstvo ili na stratište, nakon čega bivaju nedostojanstveno skriveni i zakopani ispod gomile smeća do dana današnjega, gdje ih uz jauke roditelja iskopavaju i prepoznaju.
Gdje je tu, Vučiću, ljudsko dostojanstvo?
S ovim činom dotaknuli ste dno onoga ljudskoga, ako se to uopće može ljudskim zvati.
I sada mi netko iz Beograda, trideset i pet godina poslije, priča o nacizmu zato što je Thompson u Hrvatskoj otpjevao „Bojnu Čavoglave“?
Dajte, molim vas.
Ako ćemo razgovarati o nacizmu, fašizmu, progonima i ideologijama koje ljude dijele prema nacionalnosti, onda ćemo razgovarati o svemu.
Nećemo povijest zaustaviti 1945. godine samo zato što nekome u Beogradu tako odgovara.
Idemo do 1991.
Idemo do Vukovara.
Idemo do Ovčare.
Idemo do Škabrnje.
Idemo do logora.
Idemo do protjeranih Hrvata.
Idemo do spaljenih kuća i razorenih hrvatskih gradova.
Idemo i do politike kojoj je pripadao sam Aleksandar Vučić, uz svoga učitelja Vojislava Šešelja i vođu Slobodana Miloševića, koji je poveo Srbe i pod krinkom spašavanja srpskog naroda krenuo u pohod zvan Velika Srbija.
Jer Vučić tada, 1991., nije imao pet godina pa da danas može glumiti čovjeka koji je slučajno otvorio knjigu povijesti i prvi put pročitao što se događalo na ovim prostorima.
Bio je dio političkog pokreta Vojislava Šešelja i pripadao politici velikosrpskog nacionalizma devedesetih godina.
Zato, prije nego Hrvatima počne dijeliti lekcije o nacionalizmu, neka se prisjeti vlastite političke prošlosti.
A neka odgovori i na sve optužbe koje se danas javno iznose oko njegove ratne prošlosti, uključujući i priče o njegovu boravku iznad Sarajeva te služenju kao vodič u snajperskom pohodu na ljude, umjesto da se ponaša kao moralni sudac Hrvatske.
Jer jedno je sigurno.
Vučiću danas smeta pjesma u Vukovaru.
Nama je smetalo kada su Vukovar razarali.
Njemu smetaju stihovi.
Nama su smetale granate.
Njemu smeta Thompson.
Nama su smetali tenkovi, logori, Ovčara, ubijeni, nestali i prognani.
Njemu smeta što se stotinjak kilometara od Srbije, ali u Hrvatskoj, pjeva hrvatska pjesma.
A Hrvatima je 1991. smetalo kada su ljudi iz Srbije, zajedno s JNA i pobunjenim Srbima, prelazili hrvatsku granicu i odlučivali koji dio Hrvatske više neće biti Hrvatska.
Tu je mala, ali vrlo važna razlika.
Zato dosta više licemjerstva.
Nitko Srbiji ne određuje što će pjevati u Beogradu.
Nemojte ni vi nama određivati što ćemo pjevati u Vukovaru.
A posebno nemojte Vukovaru držati lekcije o fašizmu.
Jer Vukovar vrlo dobro zna kako izgleda kada ti netko dođe s oružjem, razori grad, protjera stanovništvo, odvede ljude u logore i na stratišta, a onda desetljećima poslije pokušava objasniti žrtvi da je zapravo ona problem.
Zato, gospodine Vučiću, kada sljedeći put poželite Hrvatima pričati o 1945., slobodno pričajte.
Ali nemojte se ljutiti kada vam mi odgovorimo 1991.
Jer povijest nije švedski stol s kojeg uzmete samo ono što vam odgovara.
A Vukovar nije mjesto kojemu Beograd treba objašnjavati što su mržnja, rat i progon.
