Zagreb je u jesen 1991. imao protutenkovske „ježeve“, kamione s pijeskom oko mostova i improvizirane zapreke na ulicama. Grad je bio pod prijetnjom rata i mogućeg izlaska jugoslavenskih tenkova iz vojarni. Pa se kroz takav Zagreb, tvrdi Tihomir Dujmović, moglo lakše prolaziti nego kroz današnji.
Zvuči nevjerojatno, ali svatko tko se posljednjih dana pokušao probiti Zagrebom zna koliko je ta usporedba zapravo pogođena.
Grad je raskopan na sve strane. Zatvaraju se prometnice, sužavaju kolnici, promet se preusmjerava, stvaraju se kilometarske kolone, a početak školske godine je pred vratima.
I tu više nije dovoljno reći da se „radi“.
Naravno da Zagreb treba obnovu. Naravno da treba popravljati ceste, pruge i komunalnu infrastrukturu. Ali netko mora objasniti kako je moguće da se toliko velik broj prometnih zahvata radi istodobno i da se grad dovodi na rub prometnog sloma upravo pred početak školske godine.
To nije pitanje protiv radova. To je pitanje sposobnosti gradske vlasti.
Ako već godinama upravljate Zagrebom, morate znati da se promet ne može voditi po principu „zatvorimo ovo pa ćemo vidjeti što će se dogoditi“.
Svaka zatvorena prometnica proizvodi posljedice na drugim ulicama. Ako zatvorite više važnih pravaca istodobno, posljedice se multipliciraju. To nije viša matematika.
Građani nisu dužni satima sjediti u automobilima zato što se gradska vlast sjetila radova u isto vrijeme.
Roditelji moraju djecu odvesti u školu. Ljudi moraju na posao. Hitne službe moraju prolaziti. Tramvaji i autobusi moraju voziti. Grad mora funkcionirati.
Radovi nisu problem. Problem je kada zbog radova prestane funkcionirati grad.
I zato Dujmovićevo pitanje o tome plaća li netko gradskoj vlasti da „ubija grad“ nije samo retorička provokacija. To je pitanje koje bi trebalo postaviti i gradonačelniku Tomislavu Tomaševiću.
Tko je napravio plan radova?
Tko je procijenio posljedice?
Tko je odlučio da se ključne prometnice zatvaraju istodobno?
I najvažnije, tko će odgovarati ako se prometni kaos nastavi i nakon početka školske godine?
Od Jakuševca do Like
Drugi dio Dujmovićeve objave otvara još neugodnije pitanje.
Prosvjed zbog problema s otpadom u Lici je opravdan. Ako je ljudima ugrožena zemlja, voda ili životni prostor, vlast mora reagirati. Tu nema nikakve dvojbe.
Ali postoji velika razlika između podrške ljudima koji su ugroženi i političkog iskorištavanja njihovog očaja.
Dujmović zato s pravom pita gdje su mnogi od današnjih glasnih prosvjednika bili kada je Jakuševec godinama bio jedan od najvećih zagrebačkih problema.
Zašto tada nije bilo iste razine buke?
Zašto se godinama tolerira problem otpada u Zagrebu, a sada se odjednom otkriva velika moralna osjetljivost kada je problem u Lici?
I tu dolazimo do Rade Šerbedžije i ostalih javnih osoba koje su stale uz prosvjed.
Nitko nema pravo Ličanima oduzeti njihov problem samo zato što su ga podržali ljudi čije političke stavove dio hrvatske javnosti smatra potpuno suprotnima od onoga što predstavlja hrvatska državotvorna politika.
Ličani imaju pravo na prosvjed bez obzira tko ga podržava.
Ali isto tako javnost ima pravo pitati zašto se jedni problemi vide, a drugi godinama ne vide.
To je ono što Dujmović zapravo govori.
Ne treba šutjeti o Lici. Treba još glasnije govoriti o Lici.
Ali onda treba biti jednako glasan i kada je problem pred vlastitim vratima.
Jer ako pet godina ne uspijevate riješiti Jakuševec, a istodobno građanima Zagreba prometnim radovima zakrčite pola grada, teško je očekivati da će vas građani bez pitanja prihvatiti kao nekoga tko će sada čudesno riješiti problem otpada u Lici.
Vlast treba pritiskati. I zagrebačku i državnu.
Zagrepčani imaju pravo na grad koji funkcionira.
Ličani imaju pravo na čistu zemlju, vodu i zrak.
A političari i njihovi saveznici koji se pojavljuju na prosvjedima imaju pravo tražiti odgovornost vlasti.
Ali onda tu istu odgovornost moraju tražiti uvijek, a ne samo kada im politički odgovara.
