Hrvatska vojska ulazi u novu fazu modernizacije. Nakon nabave borbenih aviona Rafale, oklopnih vozila i druge suvremene opreme, u fokus dolaze višecijevni raketni sustavi velikog dometa.
Hrvatska je potvrdila nabavu južnokorejskog sustava K239 Chunmoo, dok se istodobno razvijaju sposobnosti povezane s američkim sustavom M142 HIMARS. Posebnu težinu ima podatak da će dio raketnog naoružanja imati domet do 300 kilometara.
To nije samo nabava novog oružja. Takav domet mijenja prostor u kojem Hrvatska može djelovati svojim kopnenim raketnim sustavima, a time i odnos vojnih sposobnosti sa Srbijom.
Što Hrvatskoj donosi domet od 300 kilometara?
Dosadašnje hrvatske kopnene raketne sposobnosti nisu omogućavale djelovanje na takvim udaljenostima. Projektili dometa do 300 kilometara otvaraju mogućnost pogađanja ciljeva duboko iza prve crte bojišta.
Za Hrvatsku je posebno važan zemljopisni položaj. S područja istočne Hrvatske takav domet obuhvaća velik dio teritorija Srbije, uključujući područje Vojvodine i Beograda.
To ne znači da bi takvi sustavi bili korišteni protiv gradova ili civilnih ciljeva. Njihova vojna vrijednost prvenstveno je u mogućnosti djelovanja po važnim vojnim ciljevima, poput zapovjednih mjesta, komunikacijske infrastrukture, radara, skladišta streljiva i logističkih objekata.
Drugim riječima, Hrvatska dobiva mogućnost djelovanja na ciljeve koji su dosad bili izvan dosega njezinih kopnenih vatrenih sustava.
Srbija godinama ulaže u raketne sposobnosti
Srbija je posljednjih godina značajno ulagala u raketno i topničko naoružanje.
Beograd razvija i modernizira domaće sustave poput Ognja i Orkana, a nabavlja i suvremene bespilotne letjelice te protuzračne sustave. Srbija pritom raspolaže i velikim brojem oklopnih i topničkih sustava.
Takva politika dovela je do toga da raketne i topničke snage zauzmu važno mjesto u modernizaciji srbijanskih oružanih snaga.
Hrvatska sada uvodi sposobnost koja joj omogućuje djelovanje na znatno većim udaljenostima.
U slučaju ozbiljne vojne krize to bi značilo da se više ne bi gledao samo broj tenkova, topova i raketnih lansera. Važno bi bilo i pitanje tko može precizno djelovati po protivničkim vojnim kapacitetima na većoj udaljenosti.
Od broja oružja važnija postaje njegova preciznost
Vojna ravnoteža Hrvatske i Srbije posljednjih se godina mijenja i zbog toga što obje države biraju različite putove modernizacije.
Srbija i dalje ima veliku kopnenu komponentu, uključujući tenkove M-84, oklopna vozila, topništvo i višecijevne raketne sustave.
Hrvatska istodobno ulaže u povezivanje različitih sposobnosti. Rafalei predstavljaju novu razinu hrvatskih zračnih snaga, a raketni sustavi velikog dometa dodaju sposobnost preciznog djelovanja s kopna.
U takvom sustavu važnu ulogu imaju izviđanje, radari, bespilotne letjelice, komunikacije i zapovjedni sustavi. Što se brže podatak o cilju može prenijeti do oružnog sustava, to je veća njegova stvarna borbena vrijednost.
Hrvatska prednost je i u NATO-u
Hrvatska je članica NATO-a, što njezine nove sposobnosti stavlja u širi saveznički sustav.
To je važno i zbog razmjene podataka te povezivanja različitih grana oružanih snaga. Zrakoplovi, radari, zapovjedni centri i kopnene postrojbe mogu biti dio istog sustava djelovanja.
Srbija je vojno neutralna i svoje oružane snage oprema iz više izvora. Nabavlja zapadnu, kinesku, rusku i drugu vojnu tehniku.
Takav pristup omogućuje Srbiji širok izbor opreme, ali istodobno donosi i pitanje međusobnog povezivanja različitih sustava.
Tri stotine kilometara mijenja vojnu računicu
Upravo je domet od 300 kilometara najvažniji dio nove hrvatske sposobnosti.
Do sada je velik dio vojne usporedbe Hrvatske i Srbije počivao na broju i kvaliteti tenkova, topništva, oklopnih vozila, zrakoplova i protuzračne obrane.
Dalekometni raketni sustavi uvode novu varijablu.
Hrvatska dobiva mogućnost djelovanja duboko u protivničkom prostoru bez slanja kopnenih postrojbi na to područje. Istodobno, protivnik mora računati da njegovi važni vojni objekti više nisu zaštićeni samo udaljenošću.
Zbog toga nabava Chunmooa i projektila velikog dometa predstavlja jedan od važnijih pomaka u modernizaciji Hrvatske vojske od završetka Domovinskog rata.
Za Srbiju to znači da se u budućim procjenama vojne ravnoteže više ne može gledati samo brojnost njezinih kopnenih snaga. Hrvatska dobiva sposobnost preciznog udara na velikoj udaljenosti, a time se mijenja i vojna računica na prostoru između dvije države.
U konačnici, upravo je to i svrha takvih sustava u obrambenoj politici: povećati cijenu svakog pokušaja vojne eskalacije i ojačati sposobnost odvraćanja.
