Kad je skupina mladića uoči utakmice protiv Ajaxa na poljudskim ulicama pomiješala uzvike podrške Palestini s najcrnjim antisemitskim uvredama, javnost je odradila svoj uobičajeni moralni refleks. Zaredale su se osude, ali glavna je istina ostala po strani. Ti dečki s tribina nisu te parole smislili sami. Oni su pokupili gorivo koje u javni prostor mjesecima ulijevaju Zoran Milanović i lijevi huškački mediji.
U društvu u kojem se antisemitizam koristi i kao oružje u političkim obračunima, ulica je napravila ono što često radi. Žestoka retorika s političkog vrha prenesena je na asfalt, gdje se pretvara u provokaciju i otvorene uvrede. Piše: Robert Čulina, umirovljeni pukovnik Hrvatske vojske na društvenoj mreži. Objavu prenosimo u cijelosti.
Od predsjedničkih govora do uličnog megafona
Ulična podkultura ne čita geopolitičke analize, nego osjeća tko je postao društveno dopuštena meta.
Kada predsjednik države izraelsku politiku naziva zvjerskom, a politički sukob prerasta u prekid vojne suradnje i otvorene sporove oko diplomacije, mlađim generacijama šalje se poruka koju svatko može protumačiti na svoj način. Čulina smatra da se tako stvara dojam kako je napad na Izrael postao poželjan i politički prihvatljiv.
Na to se nadovezuju lijevi mediji koje autor proziva zbog jednostranih komentara i stalnog demoniziranja Izraela. Kada se mjesecima stvara slika u kojoj je jedna strana prikazana isključivo kao krivac, a druga kao žrtva, ne treba se čuditi što dio ljudi prestaje razlikovati kritiku izraelske politike od mržnje prema Židovima.
Kada dvadesetogodišnjak na ulici izgovara antisemitske parole, možda vjeruje da slijedi trend koji prepoznaje u javnosti, a istodobno misli da se suprotstavlja službenoj politici Vlade. No političke poruke ne mogu biti opravdanje za antisemitizam.
Rat za katedru i gubljenje na ulici
Da je riječ o širem ideološkom sukobu, Čulina pokazuje i na primjeru Fakulteta političkih znanosti. Kada je profesor Boris Havel na predavanju ugostio Yonatana Netanyahua, kojeg autor povezuje s borbom protiv terorizma, dio lijevih medija događaj je kritizirao kao propagandu.
Čulina u takvim reakcijama vidi pokušaj da se rasprava o Izraelu i njegovoj sigurnosti svede na ideološko svrstavanje. Kada se akademske rasprave pretvaraju u medijske obračune, dodatno se zaoštrava atmosfera u kojoj se svaka strana promatra kroz političke etikete.
U svemu tome dio navijača očito ne vidi ni proturječje vlastitih poruka. U jednom trenutku skandiraju za Palestinu, a u drugom izgovaraju nacističke parole. Podrška Palestincima nema nikakve veze s nacizmom, kao što ni kritika izraelske vlade ne daje nikome pravo na antisemitske uvrede.
Čulina upozorava na paradoks: isti oni mediji koje proziva zbog načina izvještavanja o Izraelu poslije će te navijače proglasiti fašistima. Tako se politička i medijska prepucavanja nastavljaju, dok se na ulici pojavljuju posljedice koje više nije moguće ignorirati.
Cijena političkog populizma
Kada se podvuče crta, slika je mučna. Milanović je, prema Čulininoj ocjeni, svojim nastupima pridonio stvaranju političkog pokrića za zaoštravanje odnosa prema Izraelu, dok su lijevi mediji dodatno raspirivali atmosferu jednostranim prikazivanjem sukoba. Ulica je takvu klimu pretvorila u sirovi ekstremizam.
U tom krugu političkih obračuna stvarni problem antisemitizma lako pada u drugi plan. O njemu se govori kada treba osuditi političke protivnike, a mnogo manje kada treba objasniti kako se mržnja širi i zašto je pojedinci prihvaćaju.
Na kraju najviše stradaju oni koji nekritički preuzimaju poruke političkih i medijskih autoriteta. Misleći da sudjeluju u političkoj borbi, prelaze granicu i postaju sudionici uličnih ispada koji nemaju opravdanja.
Antisemitizam nije prihvatljiv bez obzira na to tko ga širi, pod čijom zastavom nastupa i na čije se političke poruke poziva.
