Dr. sc. Ivica Granić u analizi objavljenoj na društvenoj mreži uspoređuje navijačke provokacije u Nizozemskoj i reakcije na incident s Torcidom u Splitu. Ne opravdavajući sramotne i kažnjive povike pojedinih navijača, Granić upozorava na, kako smatra, dvostruke kriterije i pretvaranje konkretnog incidenta u širu političku i medijsku kampanju. Pritom ističe da se slične provokacije desetljećima pojavljuju na nizozemskim nogometnim stadionima, dok je slučaj u Hrvatskoj izazvao reakcije koje smatra pretjeranima.
U središtu Granićeve analize pitanje je gdje završava opravdana osuda govora mržnje, a počinje kolektivno optuživanje navijača i politička instrumentalizacija događaja. Smatra da odgovornost treba utvrđivati prema konkretnim postupcima pojedinaca, umjesto da se incident koristi za stvaranje slike o fašizaciji cijelog društva. Posebno kritizira medije i političare za koje tvrdi da događaj koriste za vlastite ciljeve, šireći priču daleko izvan odgovornosti onih koji su izgovarali sporne parole.
Granić u završnom dijelu analize kritiku proširuje na političke strukture koje povezuje s kampanjama protiv navijača i konceptom „isušivanja močvare”. Njegova je glavna poruka da se neprihvatljivo ponašanje mora sankcionirati, ali da se stvarni prijestupi ne smiju pretvoriti u izgovor za političke obračune i medijsku hajku. Osuda spornih povika i protivljenje kolektivnoj krivnji, prema Granićevu stajalištu, nisu suprotstavljeni, nego moraju vrijediti istodobno.
Tekst Ivice Granića prenosimo u cijelosti
Kako idu hapšenja po Splitu? Koliko jutros?
„Hamas, Hamas… Joden aan het gas” (Hamas, Hamas… Židove u plin).
„Židovi najbolje gore”.
„My father was with the commandos, my mother was with the SS…” (Moj otac je bio u komandosima, moja majka je bila u SS-u).
Zatim i reference na plinske komore, Hitlera, „Adolf, here are another 11 for you” itd.
Tijekom utakmice puštaju se hissing zvukovi koji imitiraju plin, nacistički pozdravi i slično.
Ako ste pomislili da je riječ o događajima u Splitu od prije nekoliko dana, varate se. Ovo je klasična „koreografija” koja traje desetljećima, najčešće na utakmicama Feyenoorda i Ajaxa, ali i Ajaxa i drugih klubova u Nizozemskoj, ili izvan te države. Potaknuta je činjenicom da se navijači Ajaxa nazivaju „Superžidovi”, da su se kojim slučajem nazvali recimo „Supermađari”, narativ bi definitivno bio protumađarski.
Razlika između Hrvatske i Nizozemske leži u činjenici da događaji u Nizozemskoj ne izazivaju posebnu pozornost, praktički nikoga ne interesiraju, a niti zabrinjavaju. Ljudi znaju kako je riječ o provokaciji, najobičnijem navijačkom nadmudrivanju, podbadanju, koje, u konačnici, ne znači ništa, a niti suštinski imaju ikakve veze sa Židovima kao narodom. Riječ je, kako rekosmo, o klasičnim navijačkim provokacijama i podbadanjima, koje se u navijačkom svijetu najčešće odigravaju na razini ekstremne terminologije, nasilja i sl. Topovski udari, palice, pendreci, bokseri, marice, bejzbol palice, provokativan narativ i sl. u tom su svijetu uhodane sheme komuniciranja, na što oni dragovoljno pristaju. I tu priča završava.
A u Hrvatskoj
U Hrvatskoj je „slučaj Torcida” stvorio dojam kao da je riječ o splitskoj kristalnoj noći, kao da se radi o pozivu na rušenje sinagoga, progon Židova i trpanje u vagone. Kriptojugoslaveni spominju i mogućnost zabrane Torcide, ne postoji praktički nijedna redakcija koja nije pozivala na linč pripadnika te navijačke skupine.
A zbog čega? Zbog nečega na što se u civiliziranoj Europi više gotovo i ne obraća pozornost. Policija ureduje po protokolu, kažnjava i tu priča najčešće završava.
Ne treba biti odveć mudar pa shvatiti od kuda bura puše. Jovanovićevo isušivanje močvare, oduvijek na pogon svih vladajućih nomenklatura, u punom je zamahu. Nekadašnji Centralni komitet, plus aktualna briselska klatež, nemilice trpaju momke u zatvor, nadajmo se ne zadrugo. Zaključno, isušivači mogu biti posebno zadovoljni, Dalića su torpedirali, shvatili smo kako je najvažnije znati pravilno izgovoriti reprezentacija, a dok Zlatko, bogatiji za desetak milijuna zelembaća, hara arapskim prostranstvima, naša repStacija, ako je suditi po jutru, polako ali sigurno juri prema razini Farskih otoka i uvijek neugodne Latvije.
Greške u koracima
Nema sumnje kako su pojedini pripadnici Torcide uoči utakmice Hajduk – Ajax počinili ozbiljne prijestupe tijekom kortea ulicama Splita, uzvikujući neprimjerene parole. To potvrđuju snimke, policijska istraga, izjave kluba Hajduk, koji se ispričao, te brojni domaći i strani mediji. Formalnopravno, radi se o govoru mržnje. Ali, to treba posebno naglasiti, usmjerenom prema klubu koji ima povijesnu židovsku asocijaciju. Da je sve završilo kako je trebalo, na policiji i na nekoliko prekršajnih prijava, za dva dana događaj nitko i ne bi spominjao, pričalo bi se o Hajduku koji je konačno odigrao povijesni susret. Ali volej, koji im je nabačen, isušivači močvare teško će propustiti.
Gdje prestaje legitimna osuda, a počinje hajka?
Problem nastaje kada se stvarni incident pretvori u totalnu medijsku i političku kampanju, koja sračunato ne ide na odgovorne pojedince, kada dolazi do širenja atmosfere kolektivne krivnje, moralne panike i instrumentalizacije.
Kada se to događa uz jasne političke signale odozgo, budimo realni, odluka za ovakvu hajku donosi se na samom vrhu, tada legitimna kritika prelazi u orkestriranu hajku, koja je nehumana, neetična i nepotrebna u opsegu u kojem se provodi, ali s jasnim ciljem koji je lako detektirati.
Novinarska i političko-medijska hajka ne mora uvijek počivati na potpunoj izmišljotini. Puno je mudrije istu graditi na stvarnom temelju, makar i minimalnom, ovdje sramotnim i kažnjivim povicima dijela Torcide, potom se namjerno napuhava, dekontekstualizira i pretvara u oružje.
Autori i promotori takve hajke, novinari koji selektivno pojačavaju samo jednu stranu, političari koji koriste incident za vlastite ciljeve, urednici koji ignoriraju slične pojave drugdje, i dalje pokazuju moralnu prazninu: znaju da nije sva Torcida kriva, znaju da je opseg reakcije nesrazmjeran, a sračunato guraju narativ opasne fašizacije društva, jer to ide prema zacrtanom cilju.
Žrtve postaju sredstvo. Razlika od čiste izmišljotine je što ovdje postoji barem nekakav grijeh, zato je događaj mudro i izabran, uz političku orkestraciju odozgo.
Na koncu, što kazati o autorima ove kampanje. Ništa, ostaju moralne ništice, ljudi koji istinu podređuju vlastitoj potrebi za metom. I višim ciljevima za koje ne treba biti odveć mudar da bi bili detektirani. Centralni komitet može biti zadovoljan, nažalost zvon briselskih škuda često nadjača onaj zagrebačke katedrale.
A ja moram prestati pisati, nestrpljiv sam, idem pogledati koliko je momaka noćas upržunjeno, mediji čak prenose uživo, ono iz minute u minutu, tako da… eto vas. Žurim. Žurim.
