Inicijativa Vrijeme za promjenu najavljuje prosvjede u 13 hrvatskih gradova. Iza priče o građanskom buntu krije se organizirana politička operacija koja podsjeća na srpski model prosvjeda.
Na društvenim mrežama širi se inicijativa Vrijeme za promjenu, kojom se građane poziva na prosvjede zbog korupcije, zlouporabe moći i neodgovornog postupanja institucija. Organizatori tvrde da nisu ni lijevi ni desni, no teško je ne primijetiti politički obrazac koji se pokušava preslikati iz Srbije.
Riječ je o inicijativi koja je nastala upravo radi organiziranja prosvjeda, po uzoru na studentske prosvjede u Srbiji, čiji je glavni slogan bio „Pumpaj”. Prema informacijama kojima raspolažemo, iza nje stoje pojedine udruge koje obilato financira zagrebačka gradska vlast.
Prosvjedi su najavljeni u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Puli, Osijeku, Zadru, Varaždinu, Dubrovniku, Slavonskom Brodu, Sisku, Karlovcu, Šibeniku i Vukovaru.
Obrazac je isti, metode su slične, a politički ciljevi nisu teško naslutiti. U Srbiji se prosvjedima pokušavalo srušiti Aleksandra Vučića, dok bi se u Hrvatskoj pod parolom borbe protiv korupcije i zlouporabe vlasti rušilo Andreja Plenkovića i cijeli HDZ.
Posebno je zanimljivo inzistiranje na tome da inicijativa nema ni lijevi ni desni predznak. Takva se deklaracija koristi kao svojevrsna politička legitimacija, kojom se pokušava privući što širi krug građana i prikriti stvarna politička pozadina organizatora.
No, jedno je sigurno: oni koji se predstavljaju kao politički neutralni ne mogu očekivati da će javnost automatski prihvatiti takvu tvrdnju bez pitanja o tome tko ih organizira, financira i kakve ciljeve želi ostvariti.
Digitalna kulisa: Kako botovi stvaraju privid masovnog bunta
U digitalnom aktivizmu granica između stvarne građanske inicijative i organizirane političke operacije sve je tanja. Kada se na društvenim mrežama pojavi poziv na prosvjede, prvi dojam često se stvara upravo u komentarima.
Umjesto spontanih rasprava, pojavljuju se usklađene poruke, profili bez stvarne povijesti objavljivanja i komentari koji ponavljanjem istih poruka stvaraju dojam da iza inicijative stoji cijela država.
Riječ je o poznatoj metodi korištenja botova i koordiniranih profila za manipulaciju javnim mnijenjem. Cilj nije samo povećati vidljivost objave nego stvoriti privid masovne podrške i uvjeriti građane da je riječ o pokretu koji nezaustavljivo raste.
Kako funkcionira digitalna obmana?
Stvaranje lažnog osjećaja masovnosti danas je tehnološki jednostavno. Botovi više nisu nužno prepoznatljivi po lošem pravopisu i identičnim komentarima. Mogu generirati velik broj različitih, gramatički ispravnih poruka koje na prvi pogled izgledaju kao autentične reakcije građana.
Takva operacija najčešće se odvija u nekoliko koraka.
Prvo se lansira inicijativa. Objavljuje se vizualno privlačna grafika i poziv na akciju, uz naglašavanje navodno nestranačkog karaktera pokreta. Time se pokušava izbjeći povezivanje s konkretnom političkom opcijom.
Zatim slijedi umjetno pumpanje angažmana. Komentari podrške, dijeljenja i usklađene poruke stvaraju dojam da se inicijativa širi velikom brzinom i da iza nje stoji velik broj građana.
Na kraju dolazi medijsko lansiranje. Pojedini mediji preuzimaju objave i najave prosvjeda, predstavljajući ih kao dokaz masovnog građanskog nezadovoljstva. Tako se digitalno stvorenom dojmu daje dodatna vidljivost i politička težina.
Zašto se stvara privid masovnog nezadovoljstva?
Cilj ovakvih operacija nije nužno samo okupiti ljude na ulicama. Jednako je važno stvoriti osjećaj da se događa nešto veliko, da se većina građana priključuje i da je politička promjena samo pitanje vremena.
Takav psihološki pritisak može potaknuti i one koji inače ne bi sudjelovali u prosvjedima. Nitko ne želi ostati izvan događaja koji se predstavlja kao općenarodni pokret.
Vučićeva medijska mreža se raspada, zašto se to u Hrvatskoj ne može dogoditi?
Upravo zato treba postaviti pitanja koja organizatori uporno zaobilaze: Tko je pokrenuo inicijativu Vrijeme za promjenu? Tko je financira? Koje udruge stoje iza nje i kakva je njihova povezanost sa zagrebačkom gradskom vlašću?
Građani imaju pravo prosvjedovati, ali imaju i pravo znati tko stoji iza poziva na ulicu. Posebno kada se inicijativa predstavlja kao spontana i nestranačka, a iza nje se nalazi organizirana infrastruktura i politički interes.
Priča o građanskom nezadovoljstvu jedno je, a pokušaj stvaranja političkog pokreta pod krinkom nestranačke inicijative nešto sasvim drugo.
