Američki birači pokazali su da im je dosta obećanja dok cijene rastu. Hrvatska ima sličan problem, uz jednu dodatnu boljku, kapilarnu korupciju koja je zahvatila gotovo sve pore društva.
Prosječan Amerikanac na biralište ne dolazi samo s pogledom na stranačku iskaznicu. Puno više ga zanima koliko mu na kraju mjeseca ostane dolara u novčaniku. Možete mu obećavati zlatna brda, ali ako svaki odlazak u trgovinu znači novi udar na kućni budžet, teško ćete ga uvjeriti da živi bolje.
Trump je to osjetio na izborima. Republikanci su izgubili većinu u oba doma Kongresa, a nezadovoljstvo visokim troškovima života postalo je ozbiljan problem za predsjednika koji je obećavao gospodarski preporod.
Piše Ante Rašić
Trgovina je Trumpu postala najveći protivnik
Amerikancima su cijene hrane i energenata postale svakodnevna briga. Dizel od oko 6,27 dolara po galonu poskupljuje prijevoz, a taj se trošak na kraju prelijeva i na cijene u trgovinama.
Govedina je skupa čak i u državi prepunoj rančeva i stoke. Dvanaest jaja u New Yorku stoji oko 3,5 dolara. Carine na uvoz dodatno opterećuju cijene, a potrošača ne zanima tko je za to odgovoran. On vidi račun.
Trumpu nisu pomogle ni kadrovske odluke. Okružio se ljudima čija je lojalnost često bila važnija od stručnosti i iskustva. Međutim, državu ne vode komplimenti predsjedniku i klimanje glavom na svaku njegovu odluku. Kada stvari krenu loše, račun dolazi onome tko je te ljude postavio.
U Americi, izgleda, ne vrijedi ono naše: obećanje ludom radovanje.
Hrvatska ima svoj prazni novčanik
A što je s Hrvatskom? Sjećamo se obećanja Andreja Plenkovića da uvođenje eura neće dovesti do neopravdanog rasta cijena. Građani danas najbolje znaju koliko su ta uvjeravanja vrijedila.
Nije euro jedini razlog poskupljenja, ali teško je pronaći hrvatsku obitelj koja nije osjetila koliko joj je kupovna moć oslabjela. Odlazak u trgovinu postao je računica, a ne kupnja. Uzima se ono što se mora, gleda se svaka cijena i sve češće ostavlja nešto na polici.
Vlada se hvali rastom plaća i mirovina, ali što vrijedi povećanje ako ga pojedu cijene? Hrvatska pritom ima i ozbiljan problem niske produktivnosti. Ne možemo vječno živjeti od turizma, europskog novca, javne potrošnje i administrativnog povećavanja plaća. Netko mora nešto proizvesti, stvoriti novu vrijednost i učiniti gospodarstvo konkurentnijim.
Zašto hrvatski radnik za svoj rad dobiva toliko manje od radnika u razvijenim europskim državama? Zašto nam je domaća proizvodnja slaba, a pojedini proizvodi u trgovinama skuplji nego u bogatijim državama?
Boje li se u HDZ-u gubitka vlasti?
Pad rejtinga HDZ-a ne može se objasniti samo slabom oporbom. Građani imaju svoje razloge za nezadovoljstvo, a oni nisu samo u cijenama.
Postavlja se pitanje boje li se u HDZ-u dolaska ljevice na vlast. Naravno, gubitak vlasti znači gubitak položaja, utjecaja i mogućnosti odlučivanja. Ali postoji i drugo pitanje: boje li se neki da bi promjena vlasti mogla otvoriti stare predmete i dovesti do provjera poslova koji su se godinama odvijali pod političkim pokroviteljstvom?
Hrvatska ima problem koji je puno veći od nekoliko korupcijskih afera. Korupcija je postala kapilarna. Nije riječ samo o ministrima i velikim iznosima, nego o pogodovanjima, namještenim natječajima, zapošljavanju preko veze, javnim poduzećima i raspodjeli poslova. To je mreža koja se proteže kroz različite razine vlasti i javnog sektora.
Velike afere povremeno isplivaju na površinu, netko bude uhićen, podigne se optužnica i nekoliko dana svi o tome govore. A onda se život nastavlja po starom. Slučaj Vilija Beroša samo je jedan od primjera koji su pokazali da ni visoke državne funkcije nisu izvan dosega istražitelja.
No, ne treba se zavaravati. Ni dolazak ljevice ne znači automatski kraj korupcije. Hrvatska ne treba jedne koji će zamijeniti druge i nastaviti po istom obrascu. Treba institucije koje neće gledati stranačku iskaznicu kada odlučuju koga će istraživati.
Na kraju se sve svodi na račun
HDZ je i dalje najjača pojedinačna stranka, ali pad potpore u istraživanjima ne bi smio biti razlog za traženje izgovora u oporbi. Birači ne moraju čekati da im netko objasni što vide svaki dan.
Vide cijene, vide kako žive, vide tko dobiva poslove i kako se upravlja javnim novcem. Vide i da se sposobnost često manje cijeni od političke podobnosti.
Trump je dobio račun od američkih birača. Hrvatska je drukčija država, Plenković nije Trump, ali ni hrvatski birač nije imun na ono što se događa u njegovu novčaniku.
Može se preživjeti jedna kriza, mogu se razumjeti i teška vremena, ali teško je beskonačno vjerovati obećanjima dok se svakodnevni život neprestano pogoršava.
Na kraju, birača ne zanima tko je kome lojalan. Zanima ga može li živjeti od svoje plaće i hoće li država napokon početi raditi za građane, a ne za političke i interesne mreže.
