Jeste li znali da do vam do ratišta u Ukrajini treba samo malo duže neko do Makarske vožnjom preko nama susjedne kolebljive države, formalno članice saveza u kojem smo i mi, a stvarno bliže Putinu i Rusiji nego tom istom savezu. Znate li da je i Zakarpatje na istoj onoj karti Velike Mađarske koju naši političari znaju često spominjati.
Što je zapravo priziv savjesti, demokratska floskula unesena u Ustav bez jasno definiranog značenja. Je li priziv savjesti odbijanje nošenja oružja ili odbijanje iskazivanje odanosti svojoj domovini, ista ona odanost koju su imali hrvatski branitelji omogućavajući da se sadašnja u demokraciji odrasla mladost može pozvati na priziv savjesti, ili možda nešto drugo, puno opasnije i jednostavno nastalo na nasadama demokracije, odnosa u društvu što im isto omogućiše oni koji su za demokraciju natopili krvlju ovu državu.
Je li priziv savjesti izraz odanosti vjeri, ili odbojnost prema državi i narodu, politička podjela istkana od onih koji su se samovoljno pozvali na priziv savjesti kad je hrvatska mladost branila ono što im je demokracija omogućila, priziv savjesti u Ustavu. Jesu li to oni koje pere savjest kad dodjeljuju odličja i zlatne bodeže, a onda vrše podjelu na Mi ili Oni.
Mi su oni koji bi devedesetih dočekali „oslobodioce” s istoka s kolačima i cvijećem, danas njihovi potomci obilaze „Kuću cvijeća” i traže zaštitu od onih koji ih napadaju i osuđuju. Ti isti trebali bi biti krema hrvatske inteligencije, budući Državni odvjetnici, suci, političari, ljudi koji bi vodili i upravljali državom koju očigledno ne smatraju svojom.
Nekada je u narodu postojalo pravilo, nesposoban za vojsku, nesposoban za život, za rad, za ženidbu, a danas se ti ionako ne žene, ne dam im Ustav, ali im omogućuje životno partnerstvo, zanimljivo još jednu tekovinu demokracije koju im omogućiše oni koji položiše živote ili natopiše krvlju ovu državu- Hrvatski branitelji.
Za one, koji se pozivaju na Boga citiram Sveto pismo:
U Govoru na gori Gospodin podsjeća na zapovijed “Ne ubij” (Mt 5,21), dodajući na to zabranu srdžbe, mržnje, osvete. Štoviše: Krist traži od učenika da pruže i drugi obraz, da ljube svoje neprijatelje. Sam se nije branio i naložio je Petru da vrati mač u korice.
Zakonita obrana osoba i društava nije izuzetak od zabrane ubijanja nedužnoga, što predstavlja hotimično ubojstvo čovjeka. “Iz osobne obrane mogu uslijediti dva učinka, prvi je od njih očuvanje vlastitog života, a drugi je ubojstvo napadača. (…) Prvi je učinak namjeran, drugi nehotičan”.
Ljubav prema samome sebi ostaje temeljnim načelom ćudoređa. Stoga je zakonito tražiti poštivanje vlastitoga prava na život. Tko brani svoj život ne postaje krivac ubojstva, čak i kad je prisiljen nanijeti napadaču smrtonosan udarac: Ako netko braneći svoj život primijeni više nasilja nego je potrebno, njegov je čin nedopušten. Ako pak na napad odgovori odmjereno, obrana je dopuštena (…) I nije za spas duše nužno odreći se zakonite obrane da ne bismo druge ubili. Čovjek je, naime, dužan skrbiti za svoj život više nego za tuđi. Zakonita obrana može biti ne samo pravo nego i teška obveza onomu tko je odgovoran za živote drugih, za opće dobro obitelji ili građanske zajednice.
Obrana općega društvenog dobra traži da se napadača onesposobi da čini zlo. S tim u vezi je tradicionalni crkveni nauk priznao utemeljenim pravo i dužnost zakonite javne vlasti da određuje kazne srazmjerne težini prijestupa, ne isključujući u krajnje teškim slučajevima ni smrtnu kaznu. Iz sličnih razloga nosioci vlasti imaju pravo upotrebiti oružje da odbiju napadača od građanske zajednice za koju su odgovorni.