Tomislav Sunić upozorio je kako način na koji Donald Trump komunicira može imati negativan učinak upravo na njega samog, a pritom dodatno naglašava podjele unutar njegove administracije.

Nakon čak 21 sata pregovora, američko izaslanstvo napustilo je Islamabad bez postignutog sporazuma s Iranom. Američki potpredsjednik J. D. Vance izjavio je da je američka strana bila spremna na kompromis, no da Teheran nije prihvatio njihove uvjete, među kojima je i obveza odustajanja od razvoja nuklearnog oružja.

Vance je pritom naglasio da američka ponuda i dalje vrijedi, dok su iranski državni mediji optužili Sjedinjene Države za postavljanje „nerazumnih zahtjeva”.

Sunić ističe kako je ovo prvi put nakon pedeset godina da je došlo do izravnog dijaloga između američkih i iranskih predstavnika.

– Već i sama činjenica da su razgovori održani predstavlja pozitivan pomak u PR smislu. Ipak, zabrinjava me razina podjela unutar Trumpove administracije, za što dio odgovornosti snosi i sam predsjednik svojim načinom izražavanja. U diplomatskom smislu, čini mi se da je Iran izvukao više koristi nego SAD – rekao je Sunić za HTV-ovu emisiju „Studio 4”.

Kao ključne točke neslaganja naveo je pitanje Hormuškog tjesnaca i odmrzavanje iranske imovine.

– Ne očekujem konkretne rezultate, više se radi o svojevrsnom političkom igrokazu. Ipak, dobro je da je do susreta došlo. Trump se pritom predstavlja kao pobjednik i koristi vrlo oštru retoriku, čak i prijetnje vraćanjem Irana „u kameno doba”, što mu dugoročno može štetiti – smatra Sunić.

Dodaje i kako Iran svoju poziciju prema SAD-u povezuje s prekidom vojnih aktivnosti u Libanonu.

– U javnosti, i lijevo i desno orijentiranoj, sve se više stvara percepcija da su SAD i Izrael agresori, što može negativno utjecati na njihov međunarodni imidž, osobito izraelski – upozorio je.

Govoreći o situaciji u Libanonu, Sunić je naglasio njezinu složenost.

– S jedne strane imamo Hezbolah i šijitske skupine bliske Iranu, a s druge političke aktere, uključujući kršćanske frakcije, koje su sklonije Zapadu i SAD-u – objasnio je.

Također smatra da sukobi u Zaljevu dodatno potiču razilaženja unutar NATO.

– Teško je očekivati da će Savez samostalno poduzeti odlučne korake – rekao je.

Podsjetio je i na ključnu ulogu SAD-a u stvaranju NATO-a.

– Amerika ne može bez NATO-a, a Njemačka ostaje njegovo važno uporište. Ostaje otvoreno pitanje kakav će sigurnosni okvir Europa razvijati u budućnosti – zaključio je Sunić.

Josip Astaloš, rođen je 20. listopada 1897. godine, u Osijeku. Školovao se u Osijeku i u Đakovu. Za svećenika je zaređen 1921. u Đakovu. Bio je župnik u Dalju, a zatim u Osijeku. Partizani su ga objesili kolovoza 1945. u Dalju.

Josip Astaloš uhićen je 16. travnja 1945. od strane službenika OZN-e. Njegova je sudbina bila zapečaćena i prije službene istrage, što potvrđuje izvješće Okružnog komiteta KPH Osijek od 29. svibnja 1945. godine. U tom se dokumentu, upućenom Oblasnom komitetu za Slavoniju, najavljuju javna suđenja i likvidacije, pri čemu se Astaloš izravno spominje kao “poznati krvnik” kojeg planiraju javno osuditi u Dalju.

Dana 12. veljače 2026. godine Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Vlaste Šimenić- Kovač, predsjednice vijeća, sutkinje Azre Salitrežić i suca Davora Mitrovića, članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika – specijalista Daniela Bogovića- PRESUDIO JE

Na temelju članka 570.d stavak 4. Zakona o kaznenom postupku (“Narodne novine”, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 126/19. – Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 130/20. – Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22., 36/24. i 72/25. – dalje: ZKP/08.) u cijelosti se poništava u odluci o kaznenoj odgovornosti presuda Vojnog suda vojne oblasti Slavonije Jugoslavenske armije, sud. br. 651/45 od 1. srpnja 1945., kojom je Josip Astaloš proglašen krivim zbog kaznenih djela iz članka 13. i 14. Uredbe o vojnim sudovima od 24. svibnja 1944. i kaznenih djela (zločina) iz članka 2. točka 2. i 8. Odluke o zaštiti nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj od 24. travnja 1945. te je osuđen na kaznu smrti vješanjem, trajni gubitak građanske i vojničke časti i konfiskaciju cjelokupne imovine u korist države.

Poništenjem presude Vojnog suda iz 1945., Josip Astaloš se s pravnog stajališta smatra neosuđivanim. Njegova kaznena odgovornost je pravno izbrisana.

Sudske odluke su u Republici Hrvatskoj obvezujuće za sve fizičke i pravne osobe.

Screenshot

Nakon presude Županijskog suda u Osijeku Općina Erdut pozivajući se na Komisiju za nazive ulica i trgova na području općine Erdut zatražila je Pravno mišljenje o pravnoj neprihvatljivosti odluke o imenovanju ulice po Josipu Astaloš u Dalju koje za njih, a na zahtjev udruge Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću izradio Izv.prof.dr.sc. Aleksandar Maršavelski s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Screenshot

Profesor Aleksandar Maršavelski u svom mišljenu negira presudu Županijskog suda u Osijeku, smatrajući ju neobavezujućom. Tako u svom obrazloženju profesor Maršavelski piše:

“Sudska odluka o rehabilitaciji osuđenog ratnog zločinca poslije 80 godina ima učinak formalne nedužnosti, ali ne nužno i materijalne nedužnosti iz razloga što danas nije više moguće ponovno suditi Josipu Astalošu kako bi se utvrdila njegova krivnja. Činjenica je da gotovo nijedno suđenje neposredno nakon Drugog svjetskog rata ne bi zadovoljavalo današnje kriterije pravičnog postupka. Ako bi se prihvatio stav da povreda prava na pravični postupak u tom razdoblju znači da osuđeni za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti u Drugom svjetskom ratu nisu počinili zločine, praktički gotovo nitko ne bi bio odgovoran za te stravične zločine. Automatsko opravdavanje imenovanja ulice po Josipu Astalošu zbog procesne rehabilitacije bi značilo pravnu prihvatljivost imenovanja ulice i po Draži Mihajloviću, koji je bio osuđen u sličnom postupku (1946.) kao i Astaloš, a koji je također rehabilitiran zbog nepravičnog postupka, što je također apsolutno ustavnopravno neprihvatljivo”

Argument koji iznosi prof. Maršavelski čest je u pravnoj teoriji, iako kontroverzan u praksi rehabilitacije:

Formalna nedužnost: Zbog kršenja prava na pravično suđenje (što je u sustavu OZN-e i prijekih vojnih sudova 1945. bilo pravilo, a ne iznimka), presuda se ukida.

Materijalna nedužnost: Profesor sugerira da ukidanje presude zbog procedure ne znači nužno da osoba nije počinila djela koja su joj se stavljala na teret, već da mu se krivnja nije dokazala u civiliziranom procesu.

Međutim, u demokratskom pravu vrijedi presumpcija nedužnosti: ako nema valjane presude, osoba je nedužna. Svako drugo tumačenje, s stajališta profesora Maršavelskog , predstavlja “suđenje izvan sudnice”.

Nezamislivo je i nedozvoljivo da itko osporava presude i rehabilitacijske postove, a pogotovo je nedopustivo da to radi sveučilišni profesor koji predaje na pravnom sudu. Ovakvo obrazloženje,odnosno drugo mišljenje niti može ni smije niti će ikada u demokratskoj državi biti dozvoljeno. Sudska presuda je obvezujuća i nitko ju ne može poništiti niti je u Hrvatskoj nadležan sud partije.

Nakon sedam godina ustrajne pravne borbe, Ivica Marijačić, glavni urednik Hrvatskoga tjednika, dočekao je prvostupanjsku presudu kojom su novinarka Tamara Opačić i urednik Saša Milošević, USKOK-ov optuženik proglašeni krivima za klevetu. Sud je utvrdio da su navodi objavljeni u Biltenu Srpskoga narodnog vijeća (SNV), prema kojima Marijačić i njegov list promiču mržnju i nasilje, bili neutemeljeni i zlonamjerni.

Međutim, umjesto završetka priče, presuda je pokrenula neviđenu lavinu pritisaka na pravosuđe. Marijačić u svom obraćanju otvoreno progovara o Huškačkoj kampanji koja se vodi protiv sutkinje Ive Kero i pokušajima da se na Županijskom sudu sruši presuda. Marijačić otvoreno progovara dvostrukim mjerilima hrvatskog pravosuđa u kojem su, prema njegovim riječima, zaštićene „nedodirljive kaste“ poput Milorada Pupovca i pratećih nevladinih udruga, dok su hrvatski novinari prepušteni sami sebi.

Marijačićevo obraćanje prenosimo u cijelosti:

“Nakon što je Općinski sud u Zagrebu prihvatio moju tužbu i osudio novinarku srpskih Novosti Tamaru Opačić te urednika Sašu Miloševića zbog kaznenog djela klevete počinjenog protiv mene, počela je nevjerojatna huškačka kampanja protiv zagrebačke sutkinje Ive Kero koja je odlučila u tom predmetu, kao i kampanja protiv Hrvatskoga tjednika i mene kao urednika. Predvode je novinari u Pupovčevim Novostima, odvjetnica Lina Budak i drugi koji zastupaju to gnijezdo. Uključio se, kako vidimo, i P.E.N., udruga propalih i netalentiranih pisaca, a zatim i druga glasila.

Sada se čini sve kako bi Županijski sud prihvatio njihove žalbe i ukinuo tu presudu. Riječ je, naravno, o nezakonitom i kažnjivom pritisku na pravosuđe nakon prvostupanjske presude.

Godine 2018. u Biltenu Srpskoga narodnog vijeća spomenuti dvojac iz Novosti oklevetao je mene kao urednika i Hrvatski tjednik, navodeći da promičemo najsuroviji oblik mržnje prema Srbima te da potičemo i zagovaramo nasilje i povijesni revizionizam. Tada su u Biltenu optužene i druge javne osobe, sve one koje ukazuju na pročetničko i velikosrpsko djelovanje u Novostima i kritički se osvrću na rad Milorada Pupovca. Neki od njih, poput novinara Juriča i Ljubića, glazbenika M. P. Thompsona te umirovljenog časnika Marka Skeje, također su tužili autore pamfleta u SNV-u, ali su u međuvremenu ili odustali ili izgubili sporove.

Moj odvjetnik Mate Knezović i ja bili smo ustrajni i dobili smo ovaj spor. Borili smo se sedam godina, opširno svjedočili i dokazali da su nas Pupovčevi ljudi u Biltenu oklevetali u zemlji i inozemstvu (jer je Bilten predstavljen i na međunarodnoj razini) te nam pričinili nemjerljivu gospodarsku štetu s obzirom na to da su mnogi odustali od čitanja HT-a nakon što smo javno etiketirani kao fašisti.

U pokušaju da argumentiraju objavljene klevete protiv mene, novinarka Opačić i urednik Milošević predstavili su na sudu niz naslovnica Hrvatskoga tjednika kao dokaz. Tako im je, uz ostale, naslovnica „Krvavi Titov zemljovid“, na kojoj su označena sva mjesta masovnih partizanskih zločina nad Hrvatima (dakle, notorna istina), postala govor mržnje. Naslovnica HT-a s intervjuom s Markom Skejom ih vrijeđa jer Skejini brkovi podsjećaju, kako su rekli, na Hitlerove. Sud je, naravno, odbacio njihove komične “dokaze” i prihvatio moju tužbu. Njih dvoje osuđeno je na 1500 eura odštete, ali ni to neće platiti ako u određenom roku ne ponove slično ili isto kazneno djelo. Dakle, kazna je simbolična.

Ne znam hoće li Županijski sud pokleknuti pod ovim snažnim pritiscima da se presuda ukine. Moguće je, poštovani čitatelji, i uopće nisam optimist. Raspored moći u hrvatskome društvu je takav da se u hrvatskom pravosuđu nitko više ne usuđuje osuditi novinare ili javne osobe koje zastupaju velikosrpska, projugoslavenska ili četnička stajališta. U ovom predmetu izmijenilo se četvero ili petero sudaca u Zagrebu; svi su vidjeli da je stanje spisa u moju korist, ali su se jednostavno plašili osuditi Srbe pa su napuštali predmet i prepuštali ga drugima.

Sudovi u Hrvatskoj, napose u Zagrebu, plaše se osuditi Pupovca, Dežulovića, Danku Derifaj i slične, jer znaju da iza njih stoje nevladine udruge, tzv. HND, političke stranke, MUP… Iza nas hrvatskih novinara ne stoji nitko. Oni i kad izgube proces, ne gube ništa jer im sve troškove podmiruju drugi, a u konačnici ih snosimo mi. Mi i kad dobijemo spor – gubimo, jer sami godinama snosimo troškove postupka.

Oni mogu psovati i vrijeđati Vukovar (“Jebo vas Vukovar”), mogu pljuvati po Oluji i RH, vulgarno podmetati ljudima što god žele, mogu krasti javni novac i ne polagati nikome račune, mogu provaljivati u tuđe domove, mogu beskrupulozno lagati, ali prolaze nekažnjeno. Mogli su, u konačnici, i aktivno sudjelovati u agresiji na RH, a vi im to ne smijete javno reći.

Pokoreni suci vježbaju pravni poredak nad hrvatskim novinarima. Samo onaj tko je stjecajem okolnosti upućen u funkcioniranje sustava u Hrvatskoj zna o kakvim je nakaradnim odnosima riječ i zna da je od Hrvatske ostalo samo ime. Nedavno sam to pokušao ilustrirati na primjeru dviju presuda. Isti je Županijski sud 2014. godine oslobodio Boljkovca optužbe za ratni zločin iako je i sam sudac priznao da postoje dokazi, ali dovoljni samo za optužnicu, ne i za presudu. Dvije godine poslije, Merčepa je osudio na sedam godina zatvora iako je isti sud priznao da nije zapovjedio ni počinio zločin, već je kriv samo zato što ga nije spriječio.

Poštovani čitatelji, za desetak dana objavit ću u Hrvatskom tjedniku opširan prilog i o nekim drugim slučajevima iz kojih se vidi kako se hrvatsko pravosuđe, odnosno oni koji mu diktiraju ponašanje, iživljava nad Hrvatskim tjednikom. Nikada se nije tako iživljavalo ni nad jednim medijem; nikada se takav potez ne bi usudili povući prema Novostima ili Jutarnjem listu, na primjer.

Oduvijek, unatoč svim teškoćama i problemima, izbjegavam o sebi i HT-u pisati kao o žrtvi. Ne podnosim lamentiranje, radije se borim koliko god mogu, ali postoje situacije kada jednostavno u vlastitoj državi ne možete podnijeti činjenicu da se laž, bezakonje i mržnja prema ovoj zemlji i narodu privilegiraju i nagrađuju, a čestit rad kažnjava.”

Novinarka Tamara Opačić i glavni tajnik Srpsko narodno vijeće Saša Milošević nepravomoćno su proglašeni krivima na Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu zbog kaznenog djela uvrede prema Ivica Marijačić.

Prema presudi sutkinje Iva Kero, oboje su kažnjeni novčanom kaznom od 1.350 eura uz trogodišnji rok kušnje. Informaciju o presudi objavio je medij u kojem je Opačić zaposlena, zajedno s reakcijama koje su uslijedile, prenosi Hrvatska danas.

Sud je utvrdio da su Opačić i Milošević još 2018. godine, u izvješću SNV-a, naslovnice Hrvatski tjednik opisali kao primjere poticanja etničke netrpeljivosti i proustaškog revizionizma. Kao sporni istaknuti su sadržaji koji su, prema njihovim navodima, uključivali veličanje Jure Francetića te reference na pozdrav “Za dom spremni”, koji povezuju s razdobljem NDH.

U obrazloženju presude navedeno je da optuženi imaju pravo iznositi vrijednosne sudove, ali da su u ovom slučaju koristili pretjerano generaliziran i hiperboličan rječnik koji je sud ocijenio uvredljivim. Također je zaključeno da su takve formulacije mogle potaknuti dodatne napetosti među etničkim skupinama.

Sutkinja je pritom istaknula kako su, prema njenoj ocjeni, optuženi pretjerivali u svojim interpretacijama, što je moglo doprinijeti širenju netrpeljivosti.

Presuda je izazvala reakcije dijela javnosti i organizacija civilnog društva. Hrvatski P.E.N. centar izrazio je zabrinutost zbog mogućih posljedica ovakvih odluka na novinarsku profesiju.

U priopćenju koje potpisuje Iva Grgić Maroević naglašava se problem nejasne granice između slobode izražavanja i govora mržnje te upozorava na rizik ograničavanja legitimne kritike i interpretacija povijesnih tema.

Dok jugo-mediji ovih dana od Dunje Vejzović pokušavaju napraviti moralnu vertikalu i nekakvu heroinu građanskog otpora, u pozadini te ušminkane priče krije se stari recept partijske elite: moraliziranje s visoka dok se čvrsto drže privilegije bivšeg sustava. Vratiti papirnatu plaketu grada Raba jer ti odjednom smeta Thompsonov koncert možda prolazi kao otmjen čin u salonima, ali u stvarnosti je to samo jeftini snobizam „crvene princeze“. Smeta joj narodni roker, ali joj nimalo ne smetaju kvadrati i luksuzne vile koje je njezina diplomatska obitelj stekla dok je ostatak naroda sanjao o kavi i deterdžentu. To je ta poznata zagrebačko-bečka poza – glumatanje neshvaćene aristokracije i prodavanje “naprednih” stavova, dok se istovremeno ljubomorno čuva svaki milimetar luksuza koji je omogućila Partija.

Piše Robert Čulina

Povod ovom tekstu je upravo taj brutalni spam jugo-medija koji nas danima bombardiraju likom i djelom Dunje Vejzović, pa je red podsjetiti se tko je tu zapravo tko. Lako je glumiti veliku moralnu veličinu kad ti je leđa čuvala jugoslavenska diplomacija. Dunja Vejzović je kći Josipa Crnkovića, onog istog stručnjaka kojeg je Partija slala po Africi i Aziji da dijeli ekonomske savjete pod zastavom UN-a. To je klasična priča djeteta sustava. Prvo odrastaš u luksuzu i putuješ svijetom dok obični ljudi čekaju u redovima, a sve zato što ti tata ima dopuštenje iz Beograda za svjetske misije. Kasnije postaneš svjetska zvijezda jer ti je uz talent ta ista putovnica otvorila sva vrata.

Onda prođu desetljeća i ti se odjednom sjetiš glumiti aristokraciju pa vratiš titulu počasne građanke jer ti se u ukus ne uklapa jedan roker poput Thompsona. Zanimljivo je kako Dunji, koja je rasla u obitelji kojoj je stup bio sustav Golog otoka i jedne partije, odjednom smeta nečija ideologija. Dok je njezin otac pisao planove za razne režime po Africi, to joj očito nije kvarilo estetiku. To je ta stara škola gdje se koriste sve povlastice dok sustav traje, a onda se glumi fina Europa iz Beča ili Stuttgarta.

Njezin povratak plakete nije nikakva hrabrost nego obični snobizam crvene princeze kojoj je lokalni koncert postao previše kontroverzan. No, tu njezina principijelnost staje. Vratila je papirnato priznanje, ali je naravno zadržala luksuznu vilu u tom istom Rabu koju je naslijedila od roditelja. Tu istu vilu koju je njezina diplomatska obitelj stekla u vrijeme dok su obični ljudi o Jadranu mogli samo sanjati. Diva očito misli da joj Thompson kvari ugled, ali joj paški kvadrati nimalo ne smetaju.

Naravno, ovime ne ulazim u njezinu glazbenu stručnost ni svjetsku karijeru, koje su neosporne. Ipak, ironično je da se proslavila upravo wagnerizmom, glazbom koja sa svojom teškom mitologijom i poviješću nimalo ne sjeda u taj moderni liberalni narativ u koji se Dunja danas pokušava ugurati. Očito joj Wagnerov mračni ton ne smeta, dok god se njime osvajaju svjetske pozornice, ali joj smeta domaći roker kad treba pokazati “napredne” stavove.

Velimir Bujanec, urednik i voditelj talk showa Bujica pokrenuo je novi Bujicu sinoć 10. travnja iz Vukovara, točnije s Vukovarskog simbola otpora, Vukovarskog vodotornja. Prvi su mu gosti bili brat vukovarskog heroja Jean-Michela Nicoliera – Paul Nicolier te profesor i diplomat Tomislav Sunić kao prevoditelj.

Velimir Bujanec počeo je emisiju riječima:

Znam da ovo možda dugo vremena niste čuli, ali možda se netko zaželio i ove emisije, kao što sam se ja zaželio biti ispred kamera. Vjerujem da ste svi čuli našu novu špicu, vizuale i glazbu. Bit će toga još, i to u kontekstu vrlih i sjajnih iznenađenja.

U svakom slučaju, drago mi je da vam se javljam iz najljepšeg mogućeg studija, odnosno najljepšeg zamislivog studija, a to je onaj na Vukovarskom vodotornju, na prvome katu obnovljenog simbola hrvatskog otpora i konačne pobjede. Svi ste, ili barem većina vas, razmišljali o tome i pitali putem društvenih mreža hoće li emisija biti u novom studiju. Bit će, ali veličina i ljepota novog studija, kao i poruka koja je doduše slična poruci koju i danas šaljemo u domovinu i diljem svijeta, ni izbliza nije dostojna veličine ovoga mjesta.

Zbog toga smo povratak nove Bujice pred kamere, slobodni i sretni, bez cenzure, odlučili realizirati iz Vukovara, iz simbola otpora, pobjede, zajedništva i pomirbe svih Hrvata. Jer kao što je Slavonija branila Dalmaciju, tako je i Dalmacija branila Slavoniju, a ja kao slavonski Vukovarac mogu na početku večeras zahvaliti Televiziji Dalmacija, njihovom vodstvu, uredničkom i vlasničkom, na tome što su prepoznali potencijal moje male, skromne emisije.

Neću se na današnji dan obazirati ni na koga tko je zapravo učinio mene boljim čovjekom i sretnim novinarom time što je prekinuo suradnju sa mnom.

Pobjeda svih vas, drage gledateljice i gledatelji u domovini i diljem svijeta, jest u tome što sada imate još sjajniju emisiju, a to vam jamči naše tehničko vodstvo, naši ljudi, mladi i pametni tim. Ja sam samo djelić jednog pobjedničkog novinarskog mehanizma u trenucima kada Hrvatska, koja je pobijedila okupaciju 1995. u Oluji, nažalost nije bila pobjednica i u Vukovaru, pa je ovdje provedena tzv. mirna reintegracija.

Danas je Hrvatska, pobjednik u ratu, nažalost poražena u medijskom smislu, a medijskim dragovoljcima koji su omogućili da Bujica ide dalje – mislim na one iz Dalmacije, a večeras i na ljude iz Slavonije – hvala. To je sve što mogu reći. Naša pobjeda i uspjeh ujedno su poraz onih koji su se radovali da nas neće biti; čak ni svoje veselje nisu znali sakriti.

Zahvaljujem supruzi na potpori u teškim profesionalnim danima mog života, njezinim roditeljima, mojim roditeljima, prijateljima – a sada barem znam tko mi je prijatelj – i medijskim profesionalcima iz jedine televizije koja je bila dovoljno hrabra da emitira Bujicu, Televizije Dalmacija.

Sramota je hrvatske države, nakon toliko vremena i toliko žrtava, da u jednoj demokraciji nemamo prostora za jednu takvu emisiju i za demokratske televizije koje bi je emitirale. Po tome smo slični u Europi nikome, a u svijetu tek rijetkima.

Krenimo sada kako i treba:

Zašto 10. travnja? Zato što su na današnji dan 1992. godine ljudi koji su iz ovoga grada i s ovoga mjesta išli braniti hrvatski Kupres ostavili svoje živote na Kupresu. Tamo je bio i sin heroja obrane Vukovara, Blage Zadre.

Kad dođeš u Vukovar, cijeli svijet, pa i naši francuski prijatelji, pitaju: „Čiji si sin?“ – Jean-Michel Nicolier.

Više u videu

Saborski Klub Možemo! podnio je interpelaciju o radu Vlade zbog neuspješnih reformi u ključnim sektorima za kvalitetu života građana te ocijenio da je “apsolutno sramotno” da Vlada s čak 34 milijarde eura nije uspjela provesti nijednu reformu koju je zacrtala.

“Vlada ni u jednom sektoru nije ostvarila čak ni one ciljeve koje je sama postavila”, izvijestila je Sandra Benčić (Možemo!) te navela da se interpelacija odnosi na neuspjehe u području socijalne politike i borbe protiv siromaštva, sektoru stambene politike, porezne politike i nejednakosti, zdravstvene politike, mirovinske politike te u području medija i primjene akta o slobodi medija.

Pojašnjavajući interpelaciju, najveću dosad, podsjetila je da je Vlada Nacionalnim planom borbe protiv siromaštva odredila da će do 2024. smanjiti stopu rizika od siromaštva na 16 posto, no, danas je ta stopa iznad 20 posto. Do smanjenja rizika od siromaštva ne da nije došlo, nego je zbog inflacije za određene skupine siromaštvo i poraslo, kazala je.

Kada je riječ o stambenoj politici, naglasila je, rast cijena nekretnina u Plenkovićevih deset godina je takav da nekretnine rastu po stopi od 12 posto godišnje, cijene ‘kvadrata’ su rasle gotovo 120 posto, a cijene najma su također rasle oko 100 posto.

Odgovor iz HDZ-a: Cirkus u režiji stranke koja u Zagrebu nije napravila ništa

Saborski zastupnik HDZ-a Maksimilijan Šimrak je o interpelaciji koju je Klub Možemo! uputio u Saborsku proceduru rekao da je to “još jedan cirkus” iz režije stranke koja već pet godina vodi Grad Zagreb s rekordnim proračunom i koja nije napravila “apsolutno ništa”.

“To je zapravo još jedan u nizu cirkusa iz režije stranke koja već sada pet godina za redom ima priliku voditi Grad Zagreb sa rekordnim proračunom i s tim velikim političkim kapitalom koji su dobili na prošlogodišnjim lokalnim izborima – nisu napravili apsolutno ništa”, rekao je Šimrak na konferenciji za novinare u Hrvatskom saboru uime Kluba HDZ-a.

Na taj je način komentirao interpelaciju Kluba zastupnika Možemo! o radu Vlade koju je podnio zbog, kako su rekli, neuspješnih provedbi reformi u ključnim sektorima za kvalitetu života građana i zato što Vlada s 34 milijarde eura nije uspjela provesti nijednu reformu koju je sama zacrtala.

“Ako se Možemo! i njihov junior partner brinu zbog inflacije, neka krenu u smanjenje poreza na dohodak koji je u Gradu Zagrebu najveći u državi”, rekao je Šimrak.

Podsjetio je i da je HDZ više puta apelirao na zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića da smanji tu poreznu stopu u Gradu Zagrebu kako bi se Zagrepčanima podigle plaće “jer novaca imaju”. “Oni kojima je Vlada omogućila da im prihodi rastu, sada istoj toj Vladi dociraju što bi trebala napraviti”, dodao je.

Šimrak je podsjetio i da je, za razliku od njih, HDZ-ova vlada upravljala brojnim krizama, od koronavirusa do energetske krize sve radi zaštite životnog standarda građana.

Šimrak: Možemo u Zagrebu nije riješio ključna pitanja – smeće i prometni kolaps

Ocijenio je da je Možemo! u upravljanju Gradom Zagrebom pokazao svu svoju nesposobnost jer nisu uspjeli riješiti ključna pitanja na kojima su i dobili izbore – od pitanja smeća pa do prometnog kolapsa, te nakon pet godina nemaju niti jedan pozitivni rezultat po tom pitanju.

Šimrak smatra da je “ulaganje značajnih sredstava u udruge koje su ideološki motivirane kako bi svoju ideologiju gurali u svaki segment funkcioniranja Grada Zagreba” sve što je Možemo! u Gradu Zagrebu napravio.

Upitao je i zašto Možemo! u interpelaciji ne traži da se podigne porez na kratkoročni najam te odgovorio: “Valjda zbog toga što njihova kolegica Ivana Kekin dnevno renta svoju viletinu za 1000 eura, pa im to onda u ovom trenutku ne odgovara”.

Također, kazao je i da su oni koji su bili protiv mjera za zaštitu građana sada o tome žele interpelaciju i propituju vladino postupanje. Stoga je upitao Možemo! i zašto onda tu interpelaciju ne upute na pravu adresu – prema trgovcima i krupnom kapitalu.

Šimrak je, upitan kakva je budućnost te interpelacije, kratko odgovorio da je “osuđena na propast”. Istaknuo je da će HDZ i vladajuća većina nastaviti raditi na tome da se zaštiti životni standard građana te da nastave rasti plaće i mirovine.

Komentirajući to što HDZ-ov koalicijski partner Domovinski pokret poziva na “iskazivanje poštovanja” prema SAD-u i predsjedniku Donaldu Trumpu, Šimrak je kazao da Vlada surađuje sa svakom administracijom SAD-a te u okviru EU i NATO saveza radi na interesima Hrvatske.- Hina