Nakon Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji, u Zagrebu na dočeku srebrnih Vatrenih nogometaša okupilo se skoro milijun Hrvatska, a na dočeku nije bilo predviđeno da pjeva čovjek uz kojeg su Vatreni i cijela Hrvatska slavili pobjede. Za njega vlast na čelu s Bandićem i HDZ-om nisu imali mjesta na pozornici, no Thompson je ipak pjevao, jer koja to vlast može reći herojima nacije-ne. Tada se to nisu usudili ni Bandić ni njegov koalicijski partner HDZ.
Nakon bronce u Kataru, Thompson je opet pjevao, ovaj put bez glazbe, a vlast u Zagrebu isključivala mu je mikrofon, ali pjevao je narod, a svaka vlast boji se naroda pa tako i ova sadašnja anacionalna garnitura u Zagrebu. Možda će vlast u glavnom gradu svih Hrvata na dočeku hrvatskih sportskih heroja dovesti da ih pjesmom pozdravi dovesti Milutina i njegovo hladno pivo da im otpjevaju “Ja nisam vaš, moji su dobili ’45-te”
Masa na Trgu, tisuće ljudi na jednom mjestu, kritična masa domoljuba, ne to ni jedna vlast ne želi, jer masa može izmaknuti kontroli, a to nekoliko mjeseci prije lokalnih izbora nitko ne želi. Postoje samo dva načina da se to spriječi, a oba mogu za vlast ispasti kontraproduktivna. Prvi je opstrukcija i destrukcija koja bi izazvala revolt, bunt, a bunt je palac dolje svakoj vlasti. Drugi, još opasniji za vlast je pustiti da ushićena masa padne u delirij sreće, ponosa i domoljublja, a onda svakoj vlasti klecaju koljena i gube tlo ispod nogu.
Grmjelo je Arenom, grmjelo je po kafićima širom Hrvatske, grmjelo je svlačionicom “Ako ne znaš milo moje upitaj heroje”, grmjet će i Trgom Josipa Bana Jelačića, s mikrofonom ili bez njega, Hrvat će slaviti, a one koje smeta što hrvatskom kroče novi heroji, heroji novog doba neka pate, nitko im ne smeta. Hrvat će slaviti svoje sportske ratnike, polomljene, izranjavane, pretučene, umorne i ponosne, ponosne što su se borili za sveti hrvatski dres, borili za svoju i našu domovinu, Lijepu našu.
I zato svi u jedan glas “Ako ne znaš milo moje, upitaj heroje”
