Piše: Tugomir E.
Bliže se predsjednički izbori, a sadašnji bi predsjednik Zoran Milanović želio još jedan mandat. I ima velike šanse dobiti ga jer se do sada nitko nije profilirao u toj mjeri da bi ugrozio Milanovićevu svepristunost. Milanovića svi poznaju, a dobar dio ljudi misli da ga znaju baš dobro. Doista? Pa pogledajmo.
Zoran Milanović je bio potpuni anonimus sve tamo do vladavine šesteročlane koalicije pod vodstvom Ivice Račana. Milanović nije bio u Vladi ni u Saboru, ali se navodno počeo kretati hodnicima SDP-ova sjedišta na Iblerovu trgu. Koalicija je
krajem 2003. izgubila izbore, ugled SDP-a je jako opao kao uostalom i svih drugih stranaka te koalicije. Rijetko je tko vjerovao da bi Račan mogao povratiti vlast i postati premijerom na izborima 2007. pa je tu počeo figurirati Ljubo Jurčić kao
čovjek koji bi – valjda – preuzeo ulogu premijera. No Račan je terminalno obolio, a baš u tom trenutku Milanović je viđen u vrhu SDP-a.
Uvijek je među socijaldemokratima potiho lebdjelo pitanje o „drugom čovjeku“ te stranke i eventualnom Račanovom nasljedniku, čak i prije njegove bolesti, a tu su se spominjali Mato Arlović, Zdravko Tomac, Tonino Picula, Davorko Vidović, Šime Lučin….
No u mjesecima prije Račanove smrti tu je naglo iskočio Milanović i dogodilo se da su mnogi ljudi pomislili kako je on osobni Račanov izbor za nasljednika. No nije bio, Račan je naprosto uvijek bio neodređen i kandidati su se uspinjali i padali.
Međutim, Račan je ubrzo umro i nije stigao dati svoj zbiljski sud o Milanoviću kao što je to Lenjin učinio – u svom testamentu – o Staljinu.
Milanović se nakon Račanove smrti kandidirao za mjesto predsjednika SDP-a i uvjerljivo pobijedio iako je bio razmjerno nepoznat i potpuno netestiran. Ali to je očigledno bila prednost jer je članstvo dobro poznavalo druge esdepeovske „prinčeve“ i nije ih, izgleda, previše cijenilo.
Dakle, SDP je izborom Milanovića izrekao i svojevrsnu samokritiku: „bolje netko nepoznat nego ovi što su bili do sada“.
I Zoki se uskoro uspio nametnuti cijeloj hrvatskoj javnosti – mlađahan, elokventan, direktan i drčan bile su karakteristike koje su se tražile. Nisu bile dovoljne da nadvladaju Sanadera 2007. godine, ali su s lakoćom srušile Jadranku Kosor 2011.
Milanović je postao premijerom u trenutku duboke gospodarske krize u koju je Hrvatska potonula 2009. Izbori 2011. održani su u trećoj godini ekonomskog pada i u vremenu eksplodirajućeg siromaštva i masovne emigracije.
Kakvim se pokazao Milanović kao predsjednik Vlade?
Pa uspio je – jedini u Europi – Hrvatsku držati u recesiji i padu BDP-a. BDP je pao i 2012. i 2013. i 2014. Mnogi ekonomisti tvrde da je to zbog potpuno pogrešne Vladine ekonomske politike koja je, umjesto da podstiče ekonomiju, smanjivala potrošnju i rezala izdatke – potpuno suprotno ekonomskim udžbenicima.
Nije to doduše čudno budući je Milanović izjavio da ga ekonomija ne zanima. (!) Kao da liječnik kaže da
ga medicina ne zanima nego da se u bolnici zaposlio tek kako bi nosi bijelu kutu i štipkao medicinske sestre.
Dakle Hrvatska je u mandatu Kosor i Milanovića padala u ponor punih šest godina. Ako je za prvu godinu ili dvije razumljivo jer je cijeli svijet bio u recesiji onda se postavlja pitanje zašto smo propadali najduže u Europi. Nema sumnje zbog nezainteresiranog Milanovića i njegove apsolutno nesposobne Vlade, najgore u novijoj povijesti.
Kada je pravedno izgubio izbore 2015. Milanović se, nakon malo driblanja i domunđavanja s Mostom, napokon povukao. Čujemo da je bio u Albaniji kod svog pajde Edija Rame, premijera iz socijalističkog spektra.
No 2020. Milanović se iznenada pojavio, kandidirao i pobijedio Kolindu Grabar Kitarović. Ali tek ono što je uslijedilo bilo je pravo iznenađenje: Milanović se vratio gori nego ikada, bijesan, sarkastičan i zloban te je napravio u svega par mjeseci
preokret za koji su mnogima potrebna desetljeća – preobrazio se iz socijalista i ljevičara u nabijeđenog desničara, iz internacionalista u nacionalista, iz nevoljkog demokrata u ljubitelja autokratskih praksi.
Milanović zabrinut razinom ovisnosti o turizmu, “protektivan” prema domaćoj proizvodnji: “Dok sam bio premijer, kupovali smo brodove u Hrvatskoj”
Zapanjujuće je bilo kako je biranim riječima govorio o putinističkim Rusima, o Ruskoj vojsci kao silnoj i „nepobjedivoj“, a nipodašatavao je napadnutu Ukrajinu, onemogućavao punu vojnu i političku pomoć toj napaćenoj zemlji. Ruski su ga mediji kovali u zvijezde što je za svakog normalnog čovjeka neviđena sramota. No Milanović se nije smeo nego je još intenzivnije počeo minirati hrvatsku natoovsku i europsku poziciju, družeći se pri tomu isključivo s diktatorima ili poludiktatorima.
Doduše istina je da se demokratki političari ne javljaju previše Pantovčaku – niti Milanoviću tko dolazi niti ga itko zove u posjetu. Osim, recimo, tipova poput Dodika i Orbana.
Zoran Milanović je čovjek prijeke naravi, inteligentan i obrazovan, ali nesposoban za dijalog. Jako je osvetoljubiv i nesklon demokratskim procedurama. Srećom Hrvatska ima jake institucije koje onemogućuju vlastohlepne pojedince da se
razviju u punokrvne diktatore. Rusija nije bila te sreće, nažalost, a i Mađarska jako kašlje.
Na predstojećim izborima Hrvati će pokazati koliko su zreli i kakav im je vid – glas za Milanovića, najštetnijeg političara u novijoj povijesti Hrvatske (ili drugog po redu ako Mileta Martića ubrojimo kao svoga), bio bi dokaz jadnog stanja hrvatske svijesti.
