Iza Hajduka je najgorih mjesec dana u novijoj povijesti kluba. Pet utakmica, pet poraza uz samo jedan postignuti gol (koji u konačnici nije ništa značio), smjena predsjednika Uprave, smjena trenera, najavljeni odlazak sportskog direktora – sve je to zateklo Hajduk u protekla četiri tjedna, počevši s poljudskim porazom od Lokomotive.
Društva prijatelja Hajduka Imotski oglasilo se na društvenim mrežama i vrlo žestoko komentiralo i kritiziralo sve aktere. Njihovo priopćenje prenosimo u cijelosti.
Simbolično, prid praznim tribinama, bio je to i službeni oproštaj od jedne ere. Ideja da se s povratnicima zapali vatra, da se marketinški ogrije od te vatre, da se, makar kalkulantski, obeća napad na titulu kako bi se razdragana masa sjatila i tako bila vitar povoljan u toj odisejskoj plovidbi ka tituli. Slom te ideje dogodio se i ranije, no kulminirao je, simbolično, porazom od Osijeka na praznom Poljudu.
Nesritna školjka hinila je da nikad euforije nije ni bilo. Kao da tek prije nekoliko tjedana nije gorjelo sve u njoj i oko nje u nadi da je to ta godina. Sve se rasplinilo u treptaj oka, i to tako da je dotuklo sve ljude u klubu i oko kluba.
Sada je lako biti pametan što i kako nije valjalo, ali da je putovanje bilo uzbudljivo – bilo je. Isto tako, da triba stavljati funkcionere iznad kluba – ne triba. Novo vodstvo triba na stvari gledati trezveno i realno. Bez nepotrebnog dizanja tenzija oko titule koja je, očito, postala prevelik uteg i navijačima i igračima. Zacrtati pravac kojim klub triba ići i relativno ga se pridržavati.
Ovo je i za nas, navijače, škola. I na nama je red da sazremo i prekinemo zazivati smjene kod prvih kriza. Od uprave do trenera. Red je za novi start, hladnih glava, očišćenih misli.
Iako se čini, prvoloptaški, da smo siti Hajduka, glad će nastupiti prvog jutra kad osjetimo da postoji nova nada. Rusi znaju reći – ‘konji nade galopiraju, ali magarci iskustva idu sporo’, al’ što to nama važi kad će srce do nogu potući razum i kad će, u smiraj tekuće i osvit nadolazeće sezone, nada galopirati u srcu svakog onog što bilu boju nosi. Iskustvo nek’ pričeka. There is a light that never goes out”, poručuju Imoćani.