Bilo je to u ljeto 1975, taman nakon mature i upisa na fakultet. Putovnica u džepu, smotuljak tadašnjih dojč maraka što sam dobio od majke i s zajedno s pokojnim prijateljem Draženom put po Europi. Milano, Firenca, Marseille Nica, Monte Carlo, sve do Amsterdama i Pariza. Bilo je to putovanje iz snova i upoznavanje Europe kakva je bila nekada. Stara dekadentna, pristojna Europa, radišna i prelijepa.
Provansa, kažu Francuzi “Starija od Boga” i ljudi, očaravajuća u svoj svojoj ljepoti, miru, skladu ljubaznim ljudima, predivnim malim gradovima na vrhovima brežuljaka, gdje u malim caffeima uživate u kavi i kolačima, gdje ljudi sjede ispred svojih kuća ili igraju balote. Kakav raj na zemlji. Pariz, grad koji je živio 24 sata, grad gdje rijeka ljudi nije prestajala teći, grad u kojem su umjetnici imali svoju oazu, gdje su boemi imali svoje restorane i kafiće, grad slobode, grad misli, djela umjetnosti.
Marseille, luka, grad raznolikosti, glazbe i zabave. Jeste li znali da su u 18. stoljeću građani Marseillea s velikim entuzijazmom prihvaćali revolucionarne ideje, a 1792. godine 500 dobrovoljaca ušlo u Pariz pjevajući “Ratnu pjesmu rajnske vojske”, koju su mase ljudi u usputnim mjestima oduševljeno prihvaćale. Pjesma je kasnije postala francuska nacionalna himna pod nazivom “Marseljeza”. Grad prepun spomenika, crkvi, grad u kojem se osjeća miris Provanse.
Grad prepun kazališta, koncertnih dvorana, a u ljetnim mjesecima predstava na otvorenom. Podsjećam bilo je to prije skoro četrdeset godina. Bilo je to vrijeme kada su djeca sama išla u školu, igrala se do kasno na večer na ulici, kada su ljudi sjedili na terasama kafića i šetali se ponoći. Gdje nestade to vrijeme, gdje nestade sloboda, u što se pretvori Europa, stara dama koja više nije dekadentna, Europa je zapravo umrla….
O taj predivni, čarobni Montmartre, taj epicentar umjetnosti, života ljubavi. Taj brijeg koji je viši od najvećih planina, brijeg s kojeg je pucao pogled u budućnost, brijeg koji je oslikavao prošlost, i slavio sadašnjost. Taj nezaboravni Moulin de la Galette, ili boemski kabaret Le Chat Noir, terase kafića koje se nisu praznile ni danju ni noću. Bio je to Pariz, grad svjetla, grad koji nikada nije spavao.
Bio je to grad ljubavi, grad sreće, grad umjetnosti, grad koji je u svom blještavilu živio 24 sata ili živio vječno, no i vječnosti zna doći kraj.
Prije par godina, obišao sam sva ta mjesta, sve te gradove, svu tu beskrajnu ljepotu, ljepotu koja je jedina ostala. Više nema svjetla, nadvila se tama, više nema kave na terasi u 1 u noći, nema više šetnje od Montmartra do centra Pariza, na ulicima ima više karabinjera nego ljudi. Tu žive neki drugi ljudi, nema više života, radosti i beskonačnih šetnji uz Seine u kasnim noćnim satima. Ne čuje se više gitara, nema više uličnih svirača, a uz Seine hodaju samo duhovi slavne prošlosti. Kuda ide ovaj svijet, kuda plovi ova Europa……..
