Gordan Malić analizira šokantne i moralno kompromitirajuće izjave Dragana Miokovića, ali se vrlo brzo pretvara u optužnicu protiv čitavog jednog ideološkog sustava koji takve izjave ne samo da tolerira, nego ih prešutno opravdava. Malić pokazuje kako se u suvremenoj Bosni i Hercegovini pod etiketama „antifašizma“, „multietničnosti“ i „jugoslavenstva“ legalizira govor koji bi u bilo kojem drugom političkom ili nacionalnom kontekstu bio nedvosmisleno proglašen govorom mržnje i pozivom na nasilje. Izjava da je nakon Bleiburga „ubijeno premalo Hrvata“ nije eksces pojedinca, nego simptom duboko ukorijenjene ideološke patologije.
Autor bez okolišanja razotkriva dvostruke kriterije političke i medijske javnosti: dok se hrvatski nacionalni identitet sustavno promatra kroz prizmu kolektivne krivnje i povijesnog revizionizma, jugoslavenski „antifašizam“ zadržava status moralne nedodirljivosti, čak i kada otvoreno opravdava masovna ubojstva i etničku eliminaciju. Malić jasno poručuje da se ovdje ne radi o borbi protiv fašizma, nego o kontinuitetu totalitarnog mentaliteta koji neprijatelja dehumanizira i zatim proglašava njegovo uništenje povijesnom nužnošću.
Posebno je oštra Malićeva teza da se Jugoslavija, poražena i formalno raspala devedesetih, nastavila reproducirati u bosanskohercegovačkom političkom prostoru kao ideološki relikt nesposoban za samokritiku. U tom narativu „Bosanci“ mogu postojati samo kao Jugoslaveni, a svi koji iz tog okvira izlaze automatski se proglašavaju nazadnima, opasnima ili neljudima. Malićev tekst je stoga upozorenje da ideologija koja monopolizira pojam moralnosti ne vodi pomirenju, nego stalnom održavanju sukoba — ovaj put ne oružjem, nego jezikom, prezirom i opravdavanjem tuđe smrti.
Dragan Mioković, predsjedavajući Zastupničkog doma Parlamenta Federacije BiH i član socijalno-liberalne i multietničke “Naše stranke”, tvrdi da je 1945. nakon Bleiburga ubijeno premalo Hrvata, trebalo ih je pobiti i više. Zarobljene pripadnike vojski NDH, članove administracije i civile ubijene u prvim danima završetka rata on ne smatra ratnim zarobljenicima, ni žrtvama, a ni normalnim Hrvatima… pa ih je zato trebalo istrijebiti. Izjavio je to nedavno u emisiji “Face” bosanskog tv novinara Senada Hadžifejzovića.
U SFRJ Mioković je bio milicioner, etnički je Srbin a politički, kako kaže, Jugoslaven, Bosanac i antifašist. Protivnik je nacionalističkih politika u Srbiji i BiH, ukratko, jugoslavenski i bosanski nacionalist. Kako to da se “multietničkom nacionalizmu” dopušta izravni govor mržnje – opravdavanje masovnih ideološki motiviranih smaknuća i pozivanje na nova, dok se “etničkim nacionalistima” zamjera ili sankcionira svaka aluzija, svaki simbol, svaki stih sumnjivog sadržaja…
Jugoslavija se nakon devedesetih, očito, simbolički i stvarno preselila u Bosnu i Hercegovinu, Jugoslaveni su i Bosanci, a Bosanci ne mogu biti ništa drugo nego Jugoslaveni i “antifašisti” čiji se vrijednosni sustav ni danas ne razlikuje puno od onih koji su politički progonili ili istrebljivali “druge i drugačije” tog vremena. Razumni ljudi bi znali kuda vodi toliko poistovjećivanje s Jugoslavijom, ali daleko je razum od bosanskih narativa.