U kontekstu nadolazeće obljetnice VRO Oluja, ali i situaciji pred izbore u Bosni i Hercegovini objavljujemo dio govora prof. dr. sc. Charlesa Ingrao, uglednog američkog povjesničara i profesora emeritus sa Sveučilišta Purdue, poznatog po vođenju međunarodnog znanstvenog projekta Scholars’ Initiative: Confronting the Yugoslav Controversies.
Govor je održan u Europskom parlamentu, a radi se o konferenciji, odnosno panelu posvećenom povijesti Domovinskog rata i rata u BiH, ulozi HVO-a i Hrvatske u postizanju mira te kasnijoj izgradnji odnosa u BiH. prof. dr. sc. Charlesa Ingrao govori o prekretnici iz ljeta 1995, posebno ističući da je VRO Oluja ta koja je donijela tu prekretnicu i u potpunosti promijenila geopolitičku i vojnu situaciju na terenu.
Donosimo dio transkripta s ključnim isječkom govora prof. dr. sc. Charlesa Ingrao
“…bio sam uključen u rat, u niz mirovnih konferencija. U osnovi, u lipnju 1995. godine, međunarodna zajednica se odlučila povući iz Bosne i Hercegovine. Prije toga, ta ista međunarodna zajednica razvijala je međunarodne snage, takozvani IFOR, kako bi pomogla UNPROFOR-u da se povuče.
Do tada je postojao dogovor između Bošnjaka i Srba o podjeli zemlje na dva dijela. Tada se dogodilo nešto posve neočekivano početkom kolovoza – a to je bila hrvatska operacija Oluja, koja je u potpunosti promijenila situaciju na terenu.
U tom trenutku uključile su se Sjedinjene Američke Države, predvođene Richardom Holbrookeom. Prvi dio ovog napora da se donese mir u Bosnu i Hercegovinu bio je okončati opsadu Sarajeva. Dakle, u osnovi, Hrvatska i njezin posrednik u Bosni i Hercegovini, HVO, zamoljeni su da pomognu.
Čak i nakon što je opsada Sarajeva ukinuta, Radovan Karadžić i Ratko Mladić nisu bili voljni otići u Dayton i pregovarati o završetku rata. Stoga su se Sjedinjene Američke Države ponovno uključile i zatražile od Hrvatske mogu li otići i zauzeti Banju Luku. Bila je to taktička odluka, taktička operacija koju su zatražile Sjedinjene Američke Države kako bi se ušlo i u osnovi prisililo Ratka Mladića i Radovana Karadžića da pregovaraju o miru.
Počeo sam razmatrati ova tehnička pitanja kako bih zbližio bošnjačku i hrvatsku zajednicu, kako bi razumjeli što se zapravo događalo, zašto su se stvari odvijale tako, te bi im možda poznavanje nekih osnovnih činjenica o ratu pomoglo da bolje komuniciraju i uspostave normalniji odnos u Federaciji nego što su ga imali u to vrijeme, u nadi da će nas to potaknuti da dvaput razmislimo o onome što znamo o ratu u Bosni i Hercegovini, zašto se dogodio i koji je najbolji put naprijed.”
