Poslušajte što ekonomist Andrej Grubišić govori o korupciji, posebno obrazloženje – što joj pogoduje?
Pa razmislite o slijedećem:
Gdje i kad lakše cure informacije tajne naravi iz Uskoka, Dorha, sigurnosnih službi i bilo koje državne institucije:
a)Kad je puno ljudi uključeno u lanac odgovornosti
b) Kad je mali broj ljudi uključen u lanac odgovornosti
Pa postavite slijedeće pitanje:
U kojem od ta dva slučaja je lakše:
1. Probiti sigurnost i pristupiti tajnim informacijama
2. Prikriti nezakonitost i loše djelovanje, ili osobnu odgovornost
Pa nastavite propitkivati i razmišljati:
a) Koliko je težih slučajeva korupcije i počinjenih šteta društvu bilo a da nisu izravno ili neizravno povezani s nekom od politika, pri čemu zanemarite ping pong o pokvarenim i dobrim strankama, jer je izvorište velike korupcije nekontrolirana moć. Svaka moć, utoliko veća što je trajnija.
b) Gdje se nalazi primarna politička moć i kako nastaje?
Stvari su jednostavne:
Složeni i nefunkcionalni sustavi odlučivanja i upravljanja idealni su za ostvarivanje ciljeva nezakonitim postupcima. Što je veći broj ljudi i disperziraniji sustav donošenja odluka i nadzora, lakše je činiti nezakonitosti i prikrivati odgovornost.
Uporište kompletne moći je u Saboru, iako to neposredno ne izgleda tako. Svaka ruka je instrument upravljanja i odlučivanja golemim resursima i predstavlja golemu, nesrazmjernu moć.
Sabor ozakonjuje sve, bira čelne ljude na svim pozicijama moći u zemlji.
Zato je svaka saborska ruka – instrument moći.
Postavite si ključno pitanje, ako razmišljate o tome kako bi i gdje netko tko želi postići svoje interese, pa i nezakonitim načinom, nastojao ostvariti početni utjecaj?
U Saboru.
Zatim se upitajte, je li proboj interesa i loših namjera lakše ostvariti ako:
a) Sabor ima manje zastupnika
b) Sabor ima više zastupnika
Zaključno:
Korupcija nije stvar zločestoće ili kvarnosti ljudi. Uvijek je bilo ljudi sklonih činiti zlo i onih koji to ne bi učinili. Ljudima koji nastoje činiti zlo pametni ljudi i države sužavaju prostor djelovanja, pa tek onda hapse.
Pa onda:
1. Policijsku tajnu akciju rade ako je ikako moguće tri čovjeka, a nikako njih pedeset
2. Tajnu sigurnosnu operaciju rade isto tako vrlo mali broj ljudi i sva saznanja ostaju među njima do završetka akcije. Obavezno se izbjegava širok broj ljudi.
3. Ako želite sačuvati neku svoju privatnu tajnu, čuvate ju među najmanjim mogućim brojem ljudi, jer je veći broj uključenih i veća vjerojatnost da će vam tajna postati javna stvar.
4. Ako želite suziti utjecaj raznih lokalnih moćnika, interesnih grupa, stranih utjecaja i potencijalnih neprijateljskih djelovanja u donošenju državnih odluka, nećete im olakšavati mogućnost ulaska u Sabor šireći broj lokalnih jedinica za ulazak u Sabor i povećavajući broj zastupnika, odnosno – instrumenata moći.
Poučak:
Svaka loša namjera, izuzev kad se radi o otvorenim potpuno poremećenim psihopatima, prikriva se – plemenitim ciljem.
Pa se disperzija odgovornosti i stalno širenje sustava odlučivanja i upravljanja prikriva najopasnijim manipulativnim instrumentom – deklariranim zalaganjem da što više zajednica, sredina i grupa bude izravno i personalno zastupljeno u procesima odlučivanja i upravljanja.
Tako se ostvaruje sve veća složenost, sve veća potreba za kontrolom, sve složeniji labirint odgovornosti i sve veća – ranjivost.
Kad razmislimo, stvari su jednostavne, zar ne?
Tko ne vjeruje u ovo, neka pita svjedoke planiranja presudnih vojnih operacija za oslobođenje Hrvatske 1995. godine.
Generala i vojskovođa je bilo puno, a samo nekolicina je znala sve do samog početka akcije. Rezultate smo vidjeli.
A vidimo rezultate sve složenijeg državno-političkog poretka danas, gdje se odluke o milijardama kuna donose na tisućama mjesta, pa s jedne strane golemi uspjesi osiguranja sredstava iz EU fondova, u takvim okolnostima, koliko god koriste Hrvatskoj, toliko, i još više koriste mutikašama koji su infiltrirali svoje interese i ljude među te tisuće koji odlučuju.
Sve proizilazi iz izbornog sustava i zastupničkog doma.