Hrvatski nogomet ima problem o kojem se premalo govori. U SuperSport HNL-u igra oko 120 do 130 stranih nogometaša, što je približno 40 do 41 posto ukupnog broja igrača. Sam taj podatak ne mora značiti ništa loše. Problem nastaje kada se zapitamo koliko među njima ima igrača koji donose stvarnu kvalitetu, a koliko je mjesta zauzeto na račun domaćih nogometaša koji nikada nisu dobili priliku pokazati što mogu.
Čemu služe nogometne škole Dinama i Hajduka ako njihovi najtalentiraniji mladići teško dolaze do prve momčadi?
To nije pitanje protiv stranaca, nego pitanje odgovornosti klubova koji se godinama ponose svojim omladinskim pogonima. Ako se ulaže u trenere, terene, infrastrukturu i razvoj mladih nogometaša, onda bi se očekivalo da najveći dio tog rada na kraju koristi prvoj momčadi. U suprotnom, postavlja se pitanje proizvode li klubovi igrače za vlastitu budućnost ili samo za prodaju i popunjavanje statistika omladinskih selekcija.
Dinamo i Hajduk bez vlastitih mladih igrača?
Nedavne europske utakmice Dinama i Hajduka ponovno su otvorile to pitanje. Dinamo je 15. listopada pobijedio Anderlecht 1:0, a Hajduk je istoga dana svladao Ajax 2:1.
Sastave je moguće provjeriti ovdje: Dinamo – Anderlecht, 1:0 i Hajduk – Ajax, 2:1.
Prema podacima na kojima se temelji ova analiza, Dinamo je počeo utakmicu sa šest igrača koje možemo svrstati među domaće nogometaše ako gledamo šire od državljanstva, uključujući i Stipu Radeljića, koji nastupa za Bosnu i Hercegovinu. Za Hajduk je nastupilo pet hrvatskih igrača.
Ali ovdje dolazimo do ključne razlike. Koliko je tih igrača poniklo u omladinskim školama Dinama i Hajduka?
Prema toj analizi, u početnim postavama nije bilo igrača poniklih u vlastitim omladinskim pogonima tih klubova. Taj podatak valja promatrati u kontekstu konkretnih sastava, ali pitanje koje otvara ne može se odbaciti.
Ako Dinamo i Hajduk ne mogu pronaći mjesto za svoje mlade igrače ni u utakmicama u kojima im je potrebna svaka raspoloživa kvaliteta, onda bi njihove uprave i sportski direktori trebali objasniti kakvu ulogu uopće imaju omladinske škole u strategiji klubova.
Nije moguće da se istodobno hvalimo proizvodnjom talenata i ponašamo kao da ih nemamo dovoljno čim dođe vrijeme za seniorski nogomet.
Stranci dolaze, domaći čekaju
Dovođenje stranaca postalo je uobičajen način popunjavanja momčadi. Neki su igrači opravdano dovedeni jer donose kvalitetu koju klub nije imao. Drugi se pokažu kao pun pogodak, a treći nestanu nakon jedne ili dvije sezone, ostavljajući iza sebe troškove i pitanje zašto su uopće dovedeni.
U međuvremenu domaći mladi nogometaš čeka priliku. Čeka da se netko ozlijedi, da netko ode ili da trener procijeni kako je utakmica dovoljno sigurna da mu dopusti nekoliko minuta na terenu.
A onda se čudimo što talenti odlaze u inozemstvo ili karijeru nastavljaju u manjim hrvatskim klubovima.
Nije svaki stranac bolji od domaćeg igrača samo zato što je doveden iz inozemstva. Isto tako, nije svaki junior budući reprezentativac samo zato što je prošao poznatu nogometnu školu. Ali upravo je zadaća struke procijeniti tko ima potencijal i omogućiti mu da ga pokaže na terenu.
Ako se to ne događa, onda problem nije u mladim igračima, nego i u načinu na koji klubovi biraju, razvijaju i koriste vlastiti kadar.
Koliko zapravo košta zanemarivanje vlastitih talenata?
Kada se dovodi stranac, klub plaća transfer ako ga ima, ugovor, plaću i često posredničke provizije. Kada se razvija vlastiti igrač, troškovi su također stvarni, ali klub već ima određeno ulaganje iza sebe.
Zato se postavlja sasvim legitimno pitanje: zašto se nekom mladom nogometašu ne pruži prilika prije nego što se potroši novac na još jedno pojačanje?
Odgovor ponekad može biti jednostavan. Stranac je bolji, iskusniji ili fizički spremniji. No ako je razlika mala, a mladi domaći igrač ima potencijal za napredak i buduću prodaju, onda bi trebalo razmišljati i nekoliko sezona unaprijed.
Klub koji ne razvija vlastite igrače postaje ovisan o tržištu. Mora neprestano kupovati, tražiti nova rješenja i nadati se da će svaki sljedeći transfer biti uspješan. To nije nužno pogrešno, ali teško je opravdati takav pristup ako klub istodobno raspolaže kvalitetnom nogometnom školom.
Još je važnije pitanje koliko mladih igrača napusti Dinamo ili Hajduk zato što ne vide put do prve momčadi. Koliko ih uspije u drugim sredinama, a koliko ih se izgubi između juniorskog nogometa i seniorskog natjecanja?
Bez tih podataka ne možemo donijeti konačan sud, ali klubovi bi ih morali imati i javno pratiti.
A onda očekujemo nove Modriće, Gvardiolе i Kovačiće
Hrvatska se s pravom ponosi svojim nogometnim uspjesima. Međutim, uspjeh reprezentacije nije nastao preko noći niti se može neograničeno održavati na temelju nekadašnjih generacija.
Za stvaranje vrhunskog nogometaša nisu dovoljni talent, dobar trener u mlađim uzrastima i kvalitetni uvjeti za trening. Potrebne su seniorske utakmice, odgovornost i iskustvo. To se ne može naučiti sjedeći na klupi.
Ako mladi nogometaši ne dobivaju dovoljno minuta u domaćem prvenstvu, netko mora odgovoriti na pitanje gdje će ih dobiti. Ne može svaki talent odmah otići u inozemstvo, a nije svaki odlazak u inozemstvo jamstvo razvoja.
Tu odgovornost ne snose samo Dinamo i Hajduk. Ona pripada i drugim klubovima, trenerima, sportskim direktorima i Hrvatskom nogometnom savezu. Potrebno je pratiti koliko domaćih mladih igrača dobiva priliku, koliko ih napreduje i koliko ih uspijeva doći do najviše razine.
Broj stranaca sam po sebi ne dokazuje da će reprezentacija biti slabija. Ali sustav koji mladim igračima ne omogućuje dovoljno prostora riskira da vlastiti potencijal prepusti slučaju.
Nogometne škole nisu ukras na klupskim internetskim stranicama
Dinamo i Hajduk imaju pravo dovoditi koga žele, u skladu s pravilima natjecanja. Nitko ne traži da se kvaliteta žrtvuje samo zato što je neki igrač domaći. No od klubova koji imaju takvu tradiciju i resurse opravdano je očekivati da znaju što žele postići vlastitim omladinskim pogonima.
Ako je cilj razvoj prvotimaca, onda se taj cilj mora vidjeti u minutaži. Ako je cilj stvaranje igrača za prodaju, treba vidjeti kakve karijere ti igrači ostvaruju nakon odlaska. Ako je cilj oboje, onda klub mora pokazati kako usklađuje sportske ambicije i razvoj mladih.
Ne može se godinama govoriti o talentima, a zatim ih prepustiti drugim klubovima jer u prvoj momčadi nema mjesta. Ne može se očekivati da mladi igrač bude spreman za najveće utakmice ako mu se prethodno ne dopusti da se razvije kroz manje zahtjevne susrete.
Strani igrači nisu neprijatelji hrvatskog nogometa. Neodgovorna politika razvoja igrača mogla bi biti mnogo veći problem.
Hrvatski klubovi moraju se zapitati dovode li strance zato što su im stvarno potrebni ili zato što je kupnja gotovog igrača jednostavnija od strpljivog razvoja vlastitog talenta.
A Dinamo i Hajduk posebno bi morali odgovoriti na pitanje koje se samo nameće: gdje su mladi igrači njihovih nogometnih škola i zašto ih toliko rijetko vidimo kada dođu utakmice u kojima se traži rezultat?
Jer ako vlastiti talenti ne dobivaju priliku u klubovima koji su ih odgajali, onda se ne trebamo čuditi kada ih gledamo u dresovima drugih klubova, drugih liga ili ih više uopće ne gledamo na ozbiljnoj nogometnoj sceni.
Nije problem što HNL igraju stranci. Problem je ako hrvatski nogomet zaboravi razvijati Hrvate.
