Zabrana dočeka hrvatskih rukometaša u Zagrebu nije tehnička odluka, nego politička poruka, piše časnik hrvatske vojske, branitelj, dragovoljac Domovinskog rata Robert Čulina. Poruka građanima o tome tko smije u javni prostor, a tko ne. U gradu koji se javno kune u demokraciju, trgovi i dvorane odavno više nisu neutralni – oni su rezervirani prema ideološkom i interesnom ključu.
Sport je prihvatljiv dok je kontroliran i isplativ, ali postaje problem kad izađe iz protokola i pretvori se u emociju i zajedništvo. Tada više nije slavlje, nego smetnja. A oni koji dolaze sa zastavom, ponosom i bez dopuštenja, postaju nepoželjni. Tomaševiću sigurno nije odgovaralo više od 100 000 ljudi na Trgu JBJ, nije njemu ni Thompson problem već kritična masa na Trgu.
Kad „dete kreten“ dobije igračku od milijun ljudi i postane lutka na koncu!
Zabrana dočeka rukometaša u Zagrebu nije incident, već je logična posljedica politike koja godinama odlučuje tko smije u javni prostor, a tko ne i točno zna kada sport prestaje biti sport, a počinje smetati poslovnim i političkim interesima.
Isti vlasnik dvorane, javni prostor, isti novac građana, ista država ali različita pravila, ovisno o tome donosi li događaj profit, ideološku manipulaciju, poslušnost ili samo emociju.
U toj jednadžbi, gradonačelnik Zagreba sve više djeluje kao lutka na koncu jugonostalgičnih i tvrdo lijevih aktivističkih krugova, izgubljen između ideologije, pritisaka i vlastite nesposobnosti da razluči grad od političkog poligona.
Hrvatski branitelj ne može iznajmiti prostor.
Hrvatski sportaši ne mogu na trg.
Rukomet je dobar dok je televizijski proizvod, a postaje problem kad izađe iz kontroliranog okvira.
Strani izvođači s jugoslavenskim simbolima mogu sve.
To se ne zove red, to se zove hijerarhija podobnosti.
Nekad si bio “opasan za društvo” jer si nosio uniformu.
Danas si problem jer nosiš zastavu.
Sutra ćeš smetati jer uopće postojiš.
I onda se pitamo zašto se ljudi okupljaju sami, bez dozvole, bez poziva, bez povjerenja i odgovor je vrlo jasan, jer mogu i hoće.
Ovo nije odluka o dočeku.
Ovo je poruka koju je davno A.B. Šimić sažeo u svoju Opomenu.