Bivši partizanski komandant i potpukovnik Simo Dubajić je Milku Planinc 1990. godine teško teretio za pokolje zarobljenika za beogradsku novinu “Politikin svet”, što je prenijela i Slobodna Dalmacija u broju od 15. srpnja 1990. godine u članku “Dobio sam nalog da se sve to pobije”. U njemu je priznao i svoje sudjelovanje u zločinima. ekstremno lijeva stranka Možemo! želi da upravo ona dobije ulicu u Zagrebu.
Istu optužbu, da je sudjelovala u ubijanju hrvatskih i slovenskih ratnih zarobljenika, Dubajić je ponovio u knjizi “Krvavo proljeće” (Marko Lopušina, Beograd, 2002. godine). Prema partizanskom oficiru i nositelju spomenice antifašističkog prvoborca Simi Dubajiću, Milka Planinc je kao komesarka osobno odredila 90-ak krvnika koji će napraviti masovni pokolj i mučenja ljudi, prenosi Narod.hr.
Milka Planinc je bila politička komesarka 11. dalmatinska udarna brigada Jugoslavenske armije 27. svibnja 1945. godine koja je izašla iz sastava 26. dalmatinske divizije i stavljena je na raspolaganje Ministarstvu narodne obrane DF Jugoslavije.
Vojna jedinica Milke Planinc bila je na Kočevskom rogu u vrijeme počinjenja jednog od tri najveća zločina u poslijeratnoj Europi, pored zločina protiv čovječnosti u Teznom i Maclju 1945. godine, i Srebrenici 1995. godine.
Da je partizanska 11. dalmatinska (biokovska) brigada bila tamo svjedoči i vojnik te jedinice, Ivan Gugić, a u zagrebačkom časopisu “START” objavljeno je, u članku pod naslovom “Pakao Kočevskog roga”, svjedočenje jednog mladog partizana koji je sprovodio zarobljenike na stratište: “Specijalna četa očeličenih marksista bila je formirana upravo za obavljanje tih smaknuća”.
Sam partizan Gugić, rođeni Korčulanin svjedočio je o nemilosrdnim pokoljima.
Rekao je da su osim pokolja 30.000 ljudi koji su svakog dana stizali vlakovima bili prisutni i masovna silovanja i ubijanja žena, krađe, nasilje, svaka vrsta mučenja, te da je ubijeno oko 200 dječaka u dobi od 14 do 16 godina.
“Stizalo je dnevno po 10 i više vlakova, s plombiranim (zatvorenim) vagonima, uvijek najmanje 10, a gdjekad i po 20. Te su ljude dovozili iz Ljubljane, a možda i iz drugih krajeva. Većina su bili muškarci, ali manji dio žena, koje su silovali kod jame prije strijeljanja. Bilo je nešto i nedoraslih mladića od 15 do 16 godina. Od onih, koji su prošli kroz moje ruke, bilo je više Hrvata nego Slovenaca. Ne znam, koje su čete tu bile ubijane. Svih ubijenih, u dvije jame – bilo je 30 do 40 tisuća u osam dana”, rekao je.
Dodaje kako su ubojice u nedjelju polazile na Bled na odmor nakon osam dana ubijanja.
“U subotu je bio priređen neki ples za njih. Na plesu su se hvalili, da su likvidirali 30, 40 tisuća neprijatelja u osam dana. Prema odijelima, koja smo spremali u Kočevju, bilo je preko 30.000 ubijenih. Mi smo poslali iz Kočevja preko 20 vagona robe; dnevno smo slali dva do tri vagona robe. Glede žena mogu izjaviti, njih nisu skidali kod naše kasarne nego, su ih do gubilišta vodili odjevene; silovali su ih kod jama i kasnije se tim djelom hvalili, napose neki Hvaranin Kačić Božo, po činu zastavnik. Žene su posebno jadno izgledale i neprestano su plakale. Bile su rastavljene od svojih muževa, koji su bili hrvatski vojnici i kod Kočevja ubijeni. Žene su bile odjevene u građanska odijela. Nama uopće nisu dali doći blizu žena, jer su očito ubojice imali s njima svoje namjere. Osim žena vidio sam možda do 200 dječaka od 14-16 godina, njih su potukli sve, svi su govorili, da su nevini i da nisu ništa učinili, a mnogi su i plakali”, rekao je partizan Ivo Gugić.
Što se tiče 11. dalmatinske partizanske udarne brigade, ona je poznata po zločinima i prije Bleiburga. Nakon osvajanja Širokog Brijega i Mostara, gdje su pobijeni hercegovački franjevci i mnogo puka, 11. dalmatinska brigada nastavila je ratni put prema zapadu: preko Dalmacije, Like i Slovenije – do Bleiburga, gdje je iz njezina sastava regrutirana jedinica masovnih ubojica koji su od jama na Kočevskom Rogu napravili jedno od najvećih poslijeramih stratišta u Europi.
Knjiga Milana Rake i Slavka Družijanića 11. dalmatinska (biokovska) brigada, Split 1987. godine, otkriva da su uz Milku Maladu-Planinc pripadnici ove postrojbi bili: Vuk Anđelinović, ujak Vesne Pusić; Adolf Dragičević, bivši akademik Branko Kadijević, rođeni brat Veljka Kadijevića, Albert Štambuk, Stjepan i Jerko Nobilo, Emil Goldstein, Srećko Freundlich, Salamon Finci, Petar Mioč, Simo Dubajić, Ivan Guvo, Ljubo Periša, Andrija Krilić, Grga Markić, Martin Gabričević, Jure Talajić, Ahmed Šeremet, Vicko Mucić, Nikola Maršić, Ljubo Barbarić, Ivo Franković, Dominko Antunović, Milan Rako, Ante Čepić i mnogi drugi.