Piše: Tugomir E.
Ima li fašizma u Hrvatskoj? Vidimo da se po svijetu budi ovaj fenomen, drugačiji no prije, ali još uvijek sa snažnim karakterističnim mirisom.
U Europi, u Americi, na Srednjem istoku. Sada već imamo jasni rusofašizam odnosno putinizam, imamo i dobro profilirani islamofašizam, a u mnogim zemljama javili su se fašistoidni politički oblici mada je još prerano da ih se nazove tim teškim imenom.
Mnogi fašizam u svijetu uopće ne vide ili ga vide ondje gdje on ne postoji jer, kako se kaže, običaji teško odumiru.
Ako se netko nije obilježio kukastim križem ili mussolinijevskom crnom uniformom onda će ti promatrači reći da fašizma nema. Zapravo ogroman broj ljudi fašizam vidi kao modni fenomen – ako staviš određenu kapicu na glavu onda si fašist, ako ne staviš nisi. Kao da ideologije određuju i prepoznaju modni dizajneri, a ne politolozi.
Mogu li Rusi biti Fašisti?
Stvari su ipak malo kompliciranije. Tvrde neki da Putin nije fašist i da Rusi ne mogu biti fašisti. „Pa zaboga, borili su se protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu i u toj borbi izgubili milijune ljudi“! Doista? Pa zar nije moguće da ih taj virus zarazi? Nije valjda da su političke ideologije etnički i rasno uvjetovane? Da Rusi ne mogu biti fašisti i da crnci ili Indijci, recimo, ne mogu biti rasisti.
Posljednji događaji to itekako potvrđuju – ruski fašizam je toliko sličan starom njemačkom nacizmu (a ne umjerenijem talijanskom fašizmu), da jedino što ih razlikuje je nedostatak brčića pod Putinovim nosom i drugačija boja kose. Bitne stvari – imperijalno osvajanje, genocid, ratnohuškačka retorika, logori za nepodobne, goebelsovska propaganda – sve je to u moskovskom scenariju kao što je bilo u berlinskom.
A Šesta lička, glasovita partizanska postrojba iz Drugog svjetskog rata? Bila je, naravno, antifašistička jer se borila na savezničkoj strani protiv onih koji su bili na strani sila Osovine. Ta je legendarna Šesta lička ponovno pod tim imenom osnovana devedesetih i bila je formacija „Srpske vojske Krajine“. Još uvijek antifašistička? Ni za živu glavu – ta reinkarnacija Šeste ličke kao i susjedne joj Sedme banijske ovoga je puta bila potpuno fašistička. Jesu li njeni pripadnici vjerovali da su antifašisti? Moguće, čak vjerojatno ali… kontekst je taj koji odlučuje, a ne plitka i nepromišljena uvjerenja.
Tako je i proslava Dana pobjede u Moskvi, koja je inače manifestacija kojom se obilježava pobjeda nad nacizmom, u današnjim uvjetima potpuno fašističko slavljenje ruskog imperijalnog rata i ruskog fašizma. Petokraka je pobijedila svastiku vojno, ali je duh svastike kasnije obuzeo petokraku.
Krešo Beljak komentirao Trumpa i Primorca pa ih sve “ishvalio”
Što se događa u Srednjoj Europi?
Gdje bismo onda u Hrvatskoj mogli tražiti fašizam ili bar njegove tragove? Kod uobičajenih sumnjivaca – nacionalista, ekstremnih desničara, proustaša, na svakojakim obilježavanjima događaja iz Drugog svjetskog i Domovinskog rata?
I što tražimo, crne uniforme, brčiće…? No ako smo spali na brčiće i logiku kakvog brice onda nam je potraga promašena. Nađu se i brčići, kamere ih zumiraju, ali pobogu…
Zanimljivo je danas da fašistoidnost treba tražiti među nekadašnjim protivnicima fašizma, na ljevici. Gledamo Slovačku i njezinog proputinovskog premijera Roberta Fica. Taj bivši komunist – Komunističkoj se partiji pridružio na samom kraju njene diktature u Čehoslovačkoj 1988. – poslije se prometnuo u socijaldemokrata i tako nazvao svoju stranku, u ovom trenu vladajuću. No kako socijaldemokrat može simpatizirati rusofašizam? Osim ako…
E sad, u toj skupini čudnih likova koji su nominalno socijaldemokrati, neki čak i radikalni ljevičari, ima puno simpatizera Putina ili islamofašista iz Irana, Gaze i Libanona. Posebno Srednja Europa obiluje likovima poput Vučića, Orbana, Milanovića, Fica… možda i češkog Babiša.
Moralno nedefinirani, spram zla ravnodušni, efektivni pomagači fašističkog cilja možda nisu uvjereni ideološki fašisti, ali to nije previše važno. Važno je samo da jako koriste ostvarenju Putinovog cilja i da – moralno iskvareni kakvi i jesu – zavide moskovskom krvniku na njegovoj neograničenoj moći i neobuzdanom siledžijstvu.
Autoritarni lideri skloni su kršenju ustava, zloporabi tajnih službi, korištenju usluga kriminalnog podzemlja, gaženju slobodnih medija i neovisnog pravosuđa. Ne treba sumnjati da bi uveli diktaturu kada bi okovi demokracije malo popustili.
I gdje bi onda trebalo tražiti tragove fašističke opasnosti? Naravno među strankama koje miniraju obranu Ukrajine i Europe i koje imaju autoritarne lidere kao svoje formalne ili neformalne vođe.
Možemo zaključiti da ovoga puta fašizam dolazi slijeva. (Iako ga je i izvorno osmislio socijalist Mussolini).
