U kontekstu globalne politike, pogotovo nakon Trumpove izjave da će vratiti Iran u srednji vijek malo smo prošetali kroz povijest Irana. Dok se često promatra isključivo kroz prizmu suvremenih sukoba, dok se njegova duboka povijest i biološki kontinuitet zanemaruju. Činjenica da pojedine palme u iranskim oazama svojom starošću nadmašuju ukupnu povijest Sjedinjenih Američkih Država nije samo kuriozitet, već ilustracija civilizacijske izdržljivosti koja traje tisućljećima. Iranska ili Perzijska povijest stara je toliko da je za vrijeme Perzijske civilizacije Rim bio omanje selo.
Lingvistička i etnička distinkcija
Najčešća pogreška u razumijevanju Irana je poistovjećivanje s arapskim svijetom. Iranci pripadaju indoeuropskoj skupini naroda, točnije indoiranskoj grani. Njihov jezik, farsi, strukturno je srodan europskim jezicima, a ne semitskim jezicima poput arapskog. Sam naziv “Iran” u korijenu nosi naziv “zemlja Arijevaca”, što izravno upućuje na drevna proto-indoeuropska plemena koja su naselila visoravan u drugom tisućljeću prije Krista. Najveća uvreda za Irance je kada ih se naziva Arapima. Arapi su u stvari milenijski suparnici Irana i njihov civilizacijski doseg daleko je ispod iranskog.
Genetska slika Europe
Moderna genetika potvrđuje da povezanost Europe i Irana nije samo teorijska. Istraživanja haplogrupa, poput R1 a, pokazuju visoku razinu podudarnosti između populacija Irana i slavenskih naroda, uključujući i prostor Balkana, ali ne samo Balkana, pa tako prisutnost genoma R1 a pronalazimo u velikom postotku i kod zapadnih Europljana.
Osim toga, značajan dio genetskog naslijeđa današnjih Europljana potječe od neolitičkih farmera s planinskog masiva Zagros. Ti su narodi prije 8.000 do 10.000 godina migrirali prema zapadu, donoseći poljoprivrednu revoluciju. Procjenjuje se da prosječan Europljanin i danas nosi između 10 i 20 posto genetskog materijala izravno povezanog s tim iranskim populacijama.
Iranski trag na Balkanu
Posebno je zanimljiva uloga iranskih plemena poput Skita, Sarmata i Alana, koja su stoljećima dominirala euroazijskim stepama. Njihova asimilacija u ranosrednjovjekovne etničke skupine ostavila je tragove u toponimima, imenima, ali i u DNA zapisu naroda na ovim prostorima. Time se otvara prostor za dublje razumijevanje povijesti koje nadilazi nacionalne granice formirane u 19. i 20. stoljeću.