Filip Hrgović prvi je hrvatski boksač koji je osvojio IBF pojas, titulu svjetskog prvaka u teškoj kategoriji. U najdramatičnijoj borbi svoje karijere pobijedio je unaprijed okrunjenog prvaka i veliku nadu svjetskog boksa, Mosesa Itaumu.
Hrgović je srušio sve unaprijed postavljene prognoze, vrijednosti na kladionicama i očekivanja onih koji su ga otpisali. Ono što je za mnoge bio unaprijed dobiven meč za Itaumu, pretvorilo se u veliku pobjedu hrvatskog boksača.
Piše Ivan Kujundžić
Posebno dojmljiva bila je Hrgovićeva izjava nakon meča života, u kojoj je evocirao i svom ocu Peri posvetio pobjedu.
Ta veza s ocem bila je duboka i bitna u Filipovu odrastanju. Pero je sa strahom pratio svaki Filipov put i svaki meč, strepeći ne samo pred ringom ili ekranom, nego i pred njegovim povratkom i dočekom nakon svakog meča.
I sam sam svjedočio koliko je puta Pero sa zabrinutošću, kao ćaća, pričao o tom teškom izboru svoga sina, o putu mladog boksača koji je počinjao skriven po dvoranama i teretanama, negdje na periferiji života, u Dubravi i Sesvetama, ni ne sanjajući da će mu sin jednoga dana biti na samom vrhu i tronu svjetskog boksa.
Od danas Filip više nije na periferiji života, a pogotovo nije na periferiji svjetskog boksa, gdje su ga nekoć svrstavali njegovi kritičari.
Filip Hrgović, njima usprkos i unatoč, šampion je iz Zagreba, Hrvatske i Europe, šampion čitavog svijeta.
Pobjeda posvećena ocu
Ovu pobjedu i osvajanje svjetske titule posebno je posvetio obitelji i svom ćaći Peri, koji je preminuo 2022. godine u 67. godini života.
Prerana očeva smrt teško je pala Filipu i cijeloj obitelji. No stamenita majka Ivanka, zajedno s obitelji, stričevima Jozom i ujacima Pejom i Matekom, nadomještali su taj gubitak i pomagali obitelji proći kroz vrijeme koje je moralo proći, kroz različita psihološka razdoblja i emocionalne trenutke.
Bilo je to sigurno najteže vrijeme obitelji i Filipove karijere. Nakon toga će svoje najvažnije pobjede često posvećivati upravo svom ocu Peri, pa tako i ovu pobjedu kojom je osvojio titulu svjetskog prvaka.
„Otac, Sin i Duh Sveti“
A onda je nakon pobjede u Londonu došlo i svjedočanstvo koje je cijeloj ovoj priči dalo još dublji smisao.
„Ovo večeras nisam bio ja, nego Isus Krist u meni. Otac, Sin i Duh Sveti.“
A potom je Hrgović objasnio:
„Gubio sam svaku rundu, bio sam nadboksan i ne znam otkud sam izvukao tu energiju u toj devetoj rundi. To je bila snaga Duha Svetoga, dao mi je snagu da sve izdržim.“
To nisu bile samo riječi jednog pobjednika. Ovo je svjedočanstvo čovjeka vjere koji je svoju pobjedu doživio kao nešto što nadilazi njega samoga i ulazi u sferu mistike vjere.
Važno je istaknuti kako je ovo pobjeda obitelji Hrgović i Zirdum, gena majke Ivanke, po kojoj je Filip naslijedio sportski i borilački talent i duh.
Pobjeda unatoč skepticima
Pobjeda je ovo i za one čija je podrška izostala u javnom, sportskom i medijskom prostoru, za krajnje skeptike i kritičare Hrgovićeva boksa, njegova odabira glazbe, stava, stila, glave i brade.
Ej, dečki, idemo dalje.
Kraj je bitan, a ne od prve do šeste runde.
U ovom slučaju bitna je brada i deveta runda, u kojoj je Filip pobijedio.
I to je to.
Gotovo je s pitanjem tko je bio bolji.
Filip Hrgović je šampion!
Kraj meča.
The End!
Hrvatska zastava u Londonu
Nad patosom ringa, Arene boksa u Londonu, vijorila se hrvatska zastava sa šahovnicom i himnom „Lijepa naša domovino“, slaveći prvaka Hrgovića, Hrvata.
Mosesu Itaumi, bez O2 Arene, iznijeli su gotovo beživotnog na nosilima hitne pomoći, čime je izostao onaj zagrljaj dvojice boraca, čestitke i zajednički kraj meča.
Teško se ovdje ljudski oteti dojmu empatije prema mladom Mosesu Itaumi, kojeg je Filip Hrgović nazvao svojim „mladim prijateljem“.
Itauma je doista bio poletniji i dominantniji, bio je bolji u većem dijelu borbe. No kraj meča nepredvidiv je do posljednje sekunde. Upravo se to ovdje dogodilo, pretvarajući meč u dramatičnu, povijesnu gladijatorsku bitku dvojice gorostasa, a Filipa Hrgovića u novog Rockyja Marciana.
I pravo je pitanje surovosti u zakašnjelosti sudačkog prekida meča i prekasnog ubacivanja bijelog ručnika u ring, sve u nadi slučajnog, mogućeg zalutalog krošea za osvajanje titule šampiona.
No upravo je u tom paradoksu ove borbe i njezina veličina.
Hrgović je sam priznao da je gubio runde i da ga je Itauma nadboksao, ali je vjerovao u Boga i svoje iskustvo. U devetoj rundi preokret je postao stvarnost. U Itaumin kut za prekid borbe doletio je bijeli ručnik, a sudac je zamahnuo rukama i označio kraj.
Pobjeda iskustva, vjere i ustrajnosti
Priča je ovo, od samog početka, o Ocu, Sinu i Duhu Svetom, o identitetu koji je Filipa Hrgovića nosio do pobjede kroz vjeru, što je i sam posvjedočio nakon pobjede u meču s Itaumom.
Istodobno, Hrgović je kao pravi sportaš nakon svega ljudski pohvalio protivnika i priznao njegove kvalitete.
O Itaumi je govorio s velikim poštovanjem:
„On je nevjerojatan borac. Ja sam sadašnjost, a on je definitivno budućnost.“
Nazvao ga je i jedinstvenim te najboljim borcem s kojim je bio u ringu, uz poruku da mu treba još iskustva.
I upravo zato ova pobjeda nije samo pobjeda nad protivnikom.
To je pobjeda iskustva nad mladošću, izdržljivosti nad početnom snagom, vjere nad sumnjom i čovjeka koji nije odustao onda kada je gotovo cijeli svijet već vidio njegov poraz.
Danas je Filip Hrgović svjetski šampion!
Prvi hrvatski svjetski prvak u teškoj kategoriji.
Čestitke Filipu Hrgoviću na pobjedi i svjetskom naslovu IBF-a i neka mu vjera u Boga i nadalje bude nadahnuće!
