Poznati vjeroučitelj i kroničar vremena Ivan Pokupec oglasio se na svojoj Facebook stranici i komentirao medijsko razapinjanje Zlatka Dalića, otkrivajući lice i naličje medija koji su sve samo ne Hrvatski.
Ovaj čovjek je jedan od najočitijih pokazatelja da Hrvatska nikada nije bila sadržajno, već samo formalno oslobođena. I da je još uvijek pod okupacijom. Da se razumijemo, ja nisam neki navijački kadar. Pogledat ću utakmicu repke nadajući se uspjehu, no neću odvajati vrijeme da ju dočekujem na trgovima, niti ću bacati televizor nakon poraza.
Dapače, općenito nisam fan kolektivnih histerija i masovnih ludila u kojima pojedinci, utopljeni u masu, izgube i ono malo razmišljanja vlastitom glavom. Iz te perspektive sam veći kritičar nogometa negoli ću ikada biti podržavatelj. Ali ipak sam svjestan da našem narodu ponekad treba i nekakvog veselja, pa makar oko uspjeha u natjeravanju napumpanog ovčjeg želudca po livadi.
Meni je od toga kudikamo zanimljivije promatrati odnos medija i ostatka anacionalne/nadnacionalne kamarile prema Zlatku Daliću…
Ne razumijem se u nogomet dovoljno da bih znao je li on trenerski virtuoz ili blento kojem se nevjerojatno posrećilo, no to je zapravo nebitno. Činjenica jest da je osvojio TRI SVJETSKE MEDALJE, u najpopularnijem sportu na svijetu, s reprezentacijom probranom od ljudi koliko ih ima poveći europski grad.
Da je taj rezultat donio Englezima, Talijanima, Nizozemcima, Nijemcima… vjerojatno bi već imao spomenik u glavnom gradu, stadion nazvan po sebi i bio prozvan nacionalnim herojem. Da je takav rezultat donio Amerima, već bi o njemu bio snimljen inspirativni holivudski blockbuster u kojem bi ga glumio Brad Pitt. Ali ne i u Hrvatskoj.
Koliko god puta srušio nogometne velesile na terenu, koliko god medalja osvojio, kod nas se Dalić uvijek mora braniti, opravdavati i dokazivati. Pred svako natjecanje mu dnovinari predviđaju potop. Svaka nepobijeđena utakmica je “dokaz njegove nesposobnosti”, a njihove dnovinarske stručnosti.
Je li Dalić kriminalac? Koliko znam, nije.
Je li Dalić nasilnik? Koliko znam, nije.
Je li Dalić zaslužio toliku pljuvačinu? Nije.
Zašto ga onda tako tretiraju? Zašto je jedino vrijeme kada im je bio prihvatljiv bilo dok je promovirao C19 “znanost”?
Iz zahvalnosti za sve učinjeno do sada? Želje da bude još bolji? Želje da se ujedinimo kao narod pa makar i u sporednim stvarima? Ili je Zlatko Dalić – svojevoljno ili ne – postao simbolom svih onih vrijednosti koje oni organski ne podnose? Čovjek nikome ništa ne nameće, ali se ni ne srami govoriti o svojoj vjeri iskreno. O Hrvatskoj pozitivno. Izraziti zahvalnost hrvatskim braniteljima. Pri tome je uvijek blag, pristojan, odmjeren. I ono što je neoprostivo – uspješan.
To se moglo tolerirati Ćiri, koji je poput njegovog kuma Mamića bio što god je trebalo biti: domoljub, jugoslaven, tuđmanovac, titoist, za hrvatsku ligu, za “regionalnu” ligu… Uvijek s šeretskim osmjehom i figom u džepu, po potrebi Bosanac, po potrebi Hrvat, Švicarac… na terenu primitivni tiranin, pred kamerama fini gospodin… Toleriralo bi se i Daliću da je ateist i jugonostalgičar. Ili barem homoseksualac. Onda bi bio “inkluzivan”, “tolerantan”, “svjetski čovjek”. A njegove medalje bi bile dokaz znanja, stručnosti, profesionalizma…
No pošto on ima samo jedan identitet koji će uvijek biti kamenčić u cipeli i trn u oku, one su dokaz “glupe sreće”, činjenice da se “našao na pravom mjestu u pravo vrijeme, s igračima kojima zapravo izbornik ni ne treba”. I sve da osvoji 30 svjetskih medalja, dnovinari će spremno čekati da mu izmakne trideset i prva, kao “dokaz svega što već godinama pišu”. Do tada je za njih on opasan čovjek jer je živući primjer toga da su vjera, pristojnost, domoljublje i poniznost (koliko god da su prostituirane od umjereno lijevog HDZ-a) vrijednosti koje čovjeka dovode do uspjeha.
I trebamo više takvih, “opasnih” ljudi.
