Dok se Bliski istok ponovno pretvara u buktinju, dr. sc. Ivica Granić u svojoj analizi razbija višedecenijsku ljevičarsku mantru o “mitskom petrodolaru” kao jedinom pokretaču američkih ratova. Dok mainstream mediji poput luksemburške televizije, portala koji u svom nazivu ima prefiks “lijevi”, ali i ostali kvazi mainstream mediji i dalje vrte stare ideološke ploče, stvarnost na terenu ih demantira: američki saveznici prelaze na juan bez straha od odmazde, a Iran paradoksalno udara upravo na one koji okreću leđa dolaru. U trenutku kada SAD osigurava rezerve u Venezueli i postaje energetski neovisan, dr.Granić razotkriva apsurdnost teorija zavjere i postavlja ključno pitanje, tko zapravo gubi u ovom globalnom šahu dok Washington mirno “gricka kokice”?
Mit o neraskidivom petrodolaru
Sve je počelo 1974. godine kada su Henry Kissinger i saudijski kralj Fejsal sklopili povijesni sporazum: nafta će se u svijetu prodavati isključivo za dolare, a zauzvrat će SAD vojno štititi Saudijsku Arabiju. Taj sustav petrodolara oblikovao je svijet u posljednjih pola stoljeća. Politička ljevica, marksisti i razni teoretičari desetljećima su tvrdili kako američka ekonomija opstaje isključivo zahvaljujući tom “mitu” te da bi izlazak bilo koje zemlje iz sustava značio trenutni kolaps i američku vojnu intervenciju.
Pad teorije o “naftnim ratovima”
Povijest nas uči drugačije. Iako su protivnici SAD-a tvrdili da je invazija na Irak 2003. bila kazna za Saddamov prelazak na euro, današnja situacija ih demantira. Čak pet ključnih američkih saveznika – Saudijska Arabija, Katar, UAE, Kuvajt i Bahrein – istovremeno izlazi iz petrodolar sustava. Saudijci trguju u juanima, Katar sklapa desetljetne ugovore s Kinom, a UAE se pridružuje BRICS-u. Preko 20% svjetske trgovine naftom više ne ide preko dolara, a Amerika – ne čini ništa. Nema bombardiranja, nema okupacije; partnerstvo se nastavlja kroz bilijunske ugovore o naoružanju.
Paradoks Iranskih napada
Dok SAD mirno prihvaća diverzifikaciju valuta svojih saveznika, događa se nevjerojatan obrat: na te iste države udara Iran. Pogođena su postrojenja Aramca u Saudijskoj Arabiji, aerodrom u Dubaiju, najveće LNG postrojenje u Katru i skladišta u Kuvajtu. Ironija je potpuna – Iran udara upravo na one zemlje koje su sklopile dogovore s Kinom i projektom “Pojas i put”, dok SAD-u strateški značaj Hormuškog tjesnaca drastično opada jer kroz njega prolazi manje od 1% američke nafte.
Venezuela kao novi energetski centar
Ključni dokaz promjene paradigme je Venezuela. Dok se Bliski istok pali, SAD je 2026. godine omogućio svojim kompanijama (Chevron, BP, Shell) povratak na najveća svjetska naftna polja koja su nekada sami i otkrili. Logika “neprijatelja SAD-a” ovdje potpuno zakazuje: zašto bi Amerika palila Bliski istok radi nafte, ako upravo preuzima najveće svjetske rezerve u svom dvorištu? Sa sigurnom opskrbom iz Venezuele, bliskoistočna nafta Americi postaje gotovo nebitna.
Ćiribu-ćiriba teorije zavjere
Unatoč jasnim činjenicama, teoretičari “hazarskih i globalističkih zavjera” ne odustaju. Sada konstruiraju nove priče: SAD navodno koristi Iran kao “korisnu budalu” da uništi vlastite saveznike koji su skrenuli s petrodolara i tako presiječe kineske energetske rute. Teško je povjerovati u toliku maštovitost – da imperijalni SAD “slučajno” zaboravi blokirati juan, pa onda mora izazvati opći rat da to ispravi. Dok islamska braća međusobno ratuju, a teoretičari pletu nove mreže, u Washingtonu se mirno pune petroblagajne. Čekamo iduću “maštovitu” teoriju, jer ova trenutna puca po svim šavovima.