Povodom osnivanja prvog sisačkog partizanskog odreda 1942., prvog takve vrste na području Jugoslavije, Republika Hrvatska od 2002. godine 22. lipnja kao blagdan obilježava Dan antifašističke borbe.
Iako stoji na čvrstim temeljima, obilježavanje tog praznika danas neki žele ukinuti, dok drugi pak smatraju kontroverznim promjenu datuma obilježavanja antifašističke borbe u neovisnoj hrvatskoj državi. U specijalnom izdanju podcasta Špice s Macanom, o značaju tog razdoblja za hrvatsku povijest i njegovom nasljeđu, razgovarali su voditelj Krešimir Macan i povjesničar Tvrtko Jakovina.
Na samom početku Jakovina je komentirao promjenu datuma obilježavanja antifašističkog nasljeđa od onog koji se obilježavao u bivšoj državi 27. srpnja, povodom ustanka u Srbu 1941. godine, što je početkom 2000-ih bila tema koja je potaknula niz rasprava. Pojasnio je kako je događaj od 27. srpnja više vezan uz lički kraj, ali i interpretaciju Drugog svjetskog rata koja je postojala u Jugoslaviji te kako se nameće pitanje je li za ustanak bila ključna uloga partije ili je on najvećim dijelom potaknut ustaškim zločinima nad srpskim stanovništvom te ga je partija preuzela kao dio partizanskog pokreta.
Na pitanje je li upravo odmak od prošlog sustava i spomena na ustanak većinom provođen od Srba u Lici bila Tuđmanova namjera prilikom promjene datuma, istaknuo je kako je datum 22. lipnja više vezan za revoluciju te je bio temeljen na dominaciji partije koja ju je vodila, a kao takav bi više koristio povijesnoj interpretaciji Jugoslavije.
“Ono što je Tuđman učinio trebalo je biti vezano uz, u određenim elementima malo problematično tumačenje u kojem mi češće govorimo o antifašizmu i pokretu otpora, što smo preuzeli od Zapada, dok to zapravo nije bio pravi pokret otpora, nego je to bilo puno više od toga. To je bila ozbiljna i velika borba, što se drugdje nije događalo”, istaknuo je povjesničar te dodao kako je “pokret bio i više od antifašizma samog, jer je taj politički paket, uz ono što se u Jugoslaviji događalo, bio puno ozbiljniji. On je doveo do rekonstrukcije zemlje koja je postojala, ne samo po njenoj unutrašnjoj organizaciji i vodećoj ideologiji, nego i po načinu na koji su se zadovoljila neka nacionalna prava drugih koji ih u Kraljevini Jugoslaviji nisu imali”.
Macan i Jakovina osvrnuli su se i na današnji kontekst u kojem pojedine desno orijentirane političke opcije žele ukinuti taj praznik, dok se istovremeno “Spomendan na hrvatske žrtve u borbi za slobodu i nezavisnost” obilježava svake godine u nedjelju najbližu 15. svibnju, danu predaje poražene vojske na Bleiburškom polju.
Jakovina je ustvrdio kako je to jasan odraz hrvatske politike prošlosti kojom se i dalje održavaju dvije Hrvatske, te je zbog toga vrlo teško ukinuti obilježavanje 22. lipnja, u što se između ostalog uvjerila i Milanovićeva Vlada 2006., kada je, misleći da je Hrvatska dovoljno relaksirana prema svojoj prošlosti, preuranjeni prijedlog ukidanja praznika neslavno završio. Povjesničar je analizirao i Tuđmanovu motivaciju za uspostavljanje tog praznika, ali i ostalih procesa u kojima se obračunao s repovima NDH, kao što je suđenje zapovjedniku logora Jasenovac, te zaključio kako su prigovori Tuđmanu oko Drugog svjetskog rata bili stalni, što je objektivno otežavalo hrvatski položaj u međunarodnoj zajednici.
“Mislim da to treba priznati, o tome više govoriti, i da bi bilo možda lakše kada bi vladajući pokret sam sebe suočio sa svojim porijeklom i sa svojom tradicijom, jer bi tako danas bilo lakše Hrvatskoj, a i HDZ bi se lakše pogledao i našao sam sa sobom”, zaključio je Tvrtko Jakovina.
Cijelu epizodu podcasta Špica s Macanom pogledajte na YouTube kanalu.