Umjesto političkih argumenata ponovno su na stolu kilogrami, izgled i stare usporedbe. Ante Đapić odgovorio je Anti Tomiću bez rukavica.
Hrvatska politička i medijska scena još jednom pokazuje koliko brzo ozbiljna rasprava može skliznuti u osobne obračune. Nakon još jednog neuspjelog pokušaja rušenja Vlade, umjesto analize političkog poraza ponovno su se pojavile stare metode: osobne uvrede, komentiranje izgleda i prepričavanje političkih priča starih nekoliko desetljeća.
Ovoga puta na meti Ante Tomića našao se Ante Đapić. Tomić se u svojoj kolumni pozabavio Đapićem, a bivši predsjednik HSP-a nije mu ostao dužan.
Đapić je na prozivke odgovorio u svom prepoznatljivom, oštrom stilu:
„Kad pomislite kako su nakon još jednog jalovog rušenja hrvatske Vlade odgmizali u svoje mišje rupe, iz jedne proviri Ante Kanta! Vidim da se sad bavi mojim kilogramima, jelovnikom i izgledom. Od čovjeka koji desetljećima glumi aristokraciju duha očekivao bih barem uvredu za koju treba više od osnovne škole. A onda usporedbe sa Šešeljom. Jer kad Tomić otvori svoju malu kutiju političkih dosjetki, unutra su još uvijek iste igračke od prije trideset godina.”
Đapić se zatim osvrnuo i na političku pozadinu cijele priče. Smatra da različite skupine koje priželjkuju pad Vlade ponovno nisu uspjele ostvariti svoj cilj.
„Pravi razlog nervoze ipak je jednostavniji. Od Možemo! do kvazidesničara, pod Milanovićevim kišobranom okupilo se sve što sanja Plenkovićev pad. I opet ništa. Plenković ostao, a revolucionarima ostale kolumne. Nije lako biti Ante Tomić: desetljećima Hrvatima objašnjavaš koliko su glupi, a oni desetljećima pokazuju koliko im je tvoje mišljenje nebitno.”
Upravo se na tome i lomi ova polemika. Kada politički argument izostane, najlakše je prijeći na osobnu razinu. Umjesto rasprave o tome tko je što napravio i kakvu politiku zastupa, javni prostor ponovno se puni komentarima o nečijem izgledu, težini i osobnim osobinama.
Đapić je na kraju povukao paralelu s još jednom polemikom koja je posljednjih dana izazvala reakcije:
„Tomića ipak razumijem… braneći Trifunovićevo prostačenje na osječkoj pozornici, brani i vlastito naklapanje – jer ako je prvo kultura, možda se i drugo jednom uspije prodati pod novinarstvo.”
Može se Đapića politički podržavati ili kritizirati, ali rasprava o njegovim stavovima ne bi trebala završavati na kilogramima i izgledu. Isto vrijedi i za Tomića. Ako je riječ o političkoj polemici, onda bi i kriterij trebao biti jednostavan: argument na argument, a ne uvreda na uvredu.
