Povjesničar Hrvoje Klasić ponovno je izazvao burne reakcije svojim izjavama u povodu 30. obljetnice VRO Oluja. I dok se s mnogima možemo složiti, primjerice da svaka država koja teži demokraciji mora biti spremna suočiti se sa zločinima u vlastitim redovima, iznimno je problematična njegova tvrdnja kojom uspoređuje egzodus Srba iz Hrvatske 1995. godine s pokoljem Hrvata nakon Bleiburga 1945.
U svojoj interpretaciji gostujući na N1 televiziji, Klasić kaže da su i jedni i drugi stradali nakon završetka ratnih operacija te time implicira određenu moralnu paralelu. No ta usporedba ne samo da ne stoji, ona je opasna, povijesno netočna i, za mnoge, duboko uvredljiva.
Bleiburg: zarobljeni, razoružani i likvidirani
Na Bleiburgu i tijekom Križnog puta dogodio se sustavan zločin. Tisuće hrvatskih vojnika i civila, uključujući žene, djecu i starce – predali su se britanskim snagama u nadi za zaštitu, da bi potom bili predani jugoslavenskim partizanima. Tamo su, bez suda i bez ikakve pravne zaštite, ubijeni na brutalan način. Riječ je o ratnom zločinu prema svim međunarodnim standardima, organiziranom i izvršavanim od strane tadašnje države.
Foto N1
Oluja: bijeg pred porazom, a ne masakr
S druge strane, tijekom i nakon Oluje dogodio se masovni bijeg srpskog stanovništva iz tadašnje tzv. Republike Srpske Krajine. No taj bijeg nije bio posljedica hrvatskog zločinačkog plana, kako se ponekad želi prikazati, već organizirana evakuacija koju su naredili sami čelnici Krajine, znajući da je vojni poraz neizbježan. Hrvatska vojska i policija ušla je u gotovo napuštena područja, gdje se potom, nažalost, dogodio niz pojedinačnih zločina nad preostalim civilima, koje svakako treba osuditi i procesuirati. Ali, to nije bio Bleiburg.
Usporedba koja briše razliku između agresora i žrtve
Klasićeva usporedba briše temeljnu razliku: Hrvatska je vodila obrambeni rat, oslobađala svoj teritorij, dok su Hrvati 1945. bježali od vlastite, pobjedničke vojske, samo zato što su politički i ideološki smatrani neprijateljima. Na Bleiburgu su ubijani zarobljenici, a 1995. su civili bježali uz svoje vojne snage, koje su bile poražene i ostavile ih iza sebe.
Za razliku od 1945., Hrvatska nikada nije imala politiku „obračuna“ sa srpskim civilima. Zločini su se dogodili – da. Ali nisu bili planirani, nisu bili sustavni, i nisu bili opravdani od strane države. Uostalom, Hrvatska je u više navrata procesuirala odgovorne – koliko god nedovoljno – dok Titov režim nikada nije priznao Bleiburg.
Povjesničar ili moralni arbitar?
Hrvoje Klasić ima pravo na mišljenje, ali povjesničar bi morao biti i svjestan svoje odgovornosti. Kada se iznova i iznova upućuju ovakve usporedbe, bez konteksta i bez ključne razlike u karakteru ratova i režima, to više nije znanstvena analiza nego politička poruka. Poruka koja izjednačava agresora i branitelja, i koja, htio to netko ili ne – daje moralnu amnestiju onima koji su Hrvatsku napali, a sumnju baca na one koji su je branili.
Istina nije ravna linija
U povijesti ništa nije crno-bijelo, ali to ne znači da su sve strane iste. Hrvatska se kao moderna, demokratska država mora suočiti s vlastitim pogreškama – ali ne smije dopustiti da se njena obrambena pobjeda pretvara u moralnu krivnju. A upravo to se događa kada se Oluja i Bleiburg stavljaju u istu rečenicu, kao da su bile istog karaktera. Razlika je jasna: Srbi su bježali, Hrvati su bili pobijeni. I tu prestaje svaka usporedba.