U jeku otvorenog diplomatskog rata na relaciji Pantovčak – Izraelsko veleposlanstvo, koji je kulminirao nediplomatskim porukama predsjednika Zorana Milanovića o „braci“, „bacilima“ i „infektima“, veleposlanik Gary Koren u intervjuu za Novi list povukao je potez koji je malo tko očekivao, a koji je ostavio lijevi medijski spektar u potpunoj nevjerici. Dok se Milanovićeva retorika, u kojoj je Zagrebu poručio da „nije Tel Aviv“, u dijelu javnosti iščitava kao grubi pokušaj izolacionizma, Koren je na pitanje o fenomenu Marka Perkovića Thompsona i njegovim koncertima odgovorio neočekivano suzdržano, odbijajući ulogu ideološkog arbitra u hrvatskim unutarnjim podjelama.
Njegova izjava: “Ako stotine tisuća ljudi vole glazbu tog pjevača, što se tu može?”, predstavlja znakovit odmak od uobičajenog dociranja stranih diplomata i izravan je šamar onima koji su godinama pokušavali instrumentalizirati židovsku zajednicu za obračun s najpopularnijim hrvatskim glazbenikom.
Ključni detalji iz intervjua:
Veleposlanik Koren nije podlegao pritisku da etiketira Thompsonovu publiku. Umjesto osude, konstatirao je realnost: ako toliki broj Hrvata podržava tu glazbu, to je stvar hrvatskog naroda, a ne strane diplomacije. Isto tako nije osudio poklič u pjesmi Iako su novinari sugerirali kontroverze oko pjesme “Bojna Čavoglave”, Koren se nije dao uvući u zamku. Naglasio je da se ne želi miješati u “unutarnju hrvatsku politiku” niti u to kako se u Hrvatskoj koriste etikete “ljevice i desnice” kao oružje u političkim utakmicama.
Koren je vješto adresirao Milanovićeve uvrede. Dok je predsjednik govorio o “izraelskim bacilima”, veleposlanik je mirno poručio da je njegova dužnost upozoriti na globalne prijetnje poput Irana i Hamasa, ali da su odluke o hrvatskoj suverenosti isključivo na hrvatskim institucijama.
Zadržao je dostojanstvenu notu podsjetnikom na „tragičnu povijest“, ali bez upiranja prstom u suvremenu Hrvatsku ili njezine simbole, što je jasan znak da Izrael prepoznaje razliku između povijesnih zločina i suvremenog domoljublja.