Piše Tihomir Dujmović
Može li Milanović pobijediti Plenkovića i dovesti ljevicu na vlast? Može! Drugo je pitanje treba li Milanović pobijediti i dovesti ljevicu na vlast, jer je odgovor negativan, s obzirom na to da je uz sve mane Plenković neusporedivo sposobniji kao i svaka njegova Vlada! To je naime gola statistika. Pobjeda ljevice u Hrvatskoj ako bi do nje došlo, dogodila bi se u najdramatičnijem trenutku novije povijesti, u trenutku kad se redefiniraju stoljetne vanjskopolitičke odrednice i nema nikakve dvojbe da bi nas Milanovićeva ljevica odvela putevima Vesne Pusić: u skandinavizaciju zapadnog Balkana o čemu se već i javno govori. Milanovićev prijezir prema Briselu u nizu relacija je posve ispravan, ali u ovom trenutku je taj smjer najbolji za Hrvatsku, tim prije što mu je alternativa ono od kud smo došli: sa zapadnog Balkan. A hrvatska ljevica tradicionalno protiv tog smjera nema ništa protiv. Ne baš s Vučićem i zato sličnom željom kao i blokatori žele njegov pad, ali jedno je sigurno: ponudi li im se neka vrsta povezivanja s Beogradom, oni to neće odbiti.
Nije se slučajno pojavio onaj transparent na prosvjedu u Zagrebu koji traže Balkan bez granica! Skandinavizacija balkanskih prostora ne znači stvaranje nove Jugoslavije reći će lijevi oponenti, što je točno. Bivša Jugoslavija s onim starim milicionarom ispred vaše kuće više nije moguća, ali neka vrsta meke konfederacije u ovoj varijanti jest. A mi u ovom trenutku kad nemamo nikakve institucionalne veze s Beogradom imamo nevjerojatan srpski ulaz u Hrvatsku, od medija koje su preuzeli, preko glazbe, kulturnog života, filmova, ali i ulaganja u turizam o čemu se šuti. Zamislite veličinu njihovog upliva u slučaju bilo kakvih institucionalnih veza! Ne bi se znalo gdje počinje Srbija, a završava Hrvatska!
Milanovićeva ljevica kao nosive grede donosi SDP i Možemo i to je za hrvatske nacionalne interese ubitačna formula. Možemo je u Zagrebu preuzeo faktički kompletnu kulturnu scenu i nakon par godina vježbanja mogli bi s lakoćom preuzeti kompletnu nacionalnu kulturnu scenu, tim prije što je u tom smislu Zagreb gotovo -sve. To im neće biti teško, jer je aktualno ministarstvo kulture ionako prebacilo u ruke krajnje ljevice sve što se dalo prebaciti, pa sad stiže vijest da financijski potpomaže čak i notornog Gorana Babića! Ali i dalje ni lipe Jakovu Sedlaru! To je ta shizofrenija Plenkovićevih očekivanja i ponašanja. On očekuje glasove desnice, a u isto vrijeme gotovo prkosno financira najrigidniju lijevu kulturnu politiku! Dakako, uvijek može gore, tako da ne sumnjam da u slučaju da Možemo preuzme ministarstvo kulture perverzijama ne bi bilo kraja. Što bi u ideološkom smislu značila pobjeda SDP-a, najbolje se može ilustrirati u činjenici da je njihov glasnogovornik lajkao odluku međunarodne rukometne federacije o zabrani Ninčevićeve pjesme „Ako ne znaš što je bilo“. Ne treba zaboraviti da je zagrebački SDP najavio u četvrtak navečer da bude li dočeka rukometašima da Thompson u Zagrebu pjevati neće! Sad zamislite što nam slijedi kad takvi preuzmu vlast. I to je ta karta na koju Plenković igra! Ako vam ja ne valjam, vidjet ćete što vam donosi ljevica. To je tipična ucjena na temelju koje on uporno vuče isključivo one poteze koji konveniraju samo i jedino njemu, njegovoj karijeri i njegovom autoritarnom tipu vlasti. Izbor Čorića za ministra financija to najbolje govori.
Dakle, Čorić nije vraćen u Vladu jer se radi o neviđenom talentu, extra stručnjaku ili dokazanoj veličini što bi naciji bilo najvažnije. Ne! On je pozvan samo zato što je spreman, ali baš sve napraviti što šef naredi i njegova lojalnost i odanost je apsolutna. To nije obična lojalnost koja je nužna i prirodna, to je lojalnost japanskih kamikaza, u kojoj nema što neće napraviti ako mu to šef naredi. Takve Plenković treba čak i kad mu donose brdo afera.
Da nismo već gledali Milanovića na vlasti mogli bi sanjati o promjenama koje on donosi, ali vratiti na vlast čovjeka koji je sa specijalcima uvodio ćirilicu u Vukovaru, a dopustio da isti ti specijalci napadaju hrvatske ratne invalide na trgu sv. Marka doista bi bilo mimo pameti. Plenkoviću se može prigovoriti more ideoloških prigovora, ali u Hrvatskoj se doista nikad nije živjelo bolje, gospodarski parametri uz sve probleme nikad nisu bili bolji, novac koji se osigurava preko EU nikad nije bio veći, a državna riznica neusporediva sređenija negoli ranije. Uostalom, usporedite hrvatsku policiju, a iznad svega hrvatsku vojsku u Milanovićevo vrijeme kad im je uskraćivao čak i puni obrok, s onim što radi Anušić i vidjet ćete najbolje razliku između tih dviju vlasti.
Milanović je bio šampionski neuspješan u gospodarstvu, godinama smo bili u minusu svako tromjesečje, zaduženja nisu bila manja negoli danas, a nema jednog projekta kojeg je bilo vrijedno zapamtiti. Pri tom je otvorio doslovno rat na ideološkom planu upravo tim odnosom prema ćirilici, Vukovaru i braniteljima općenito. Ponavljam, Plenkoviću se što-šta može prigovoriti, operiran je od nacionalnog, ali nema nikakve dileme da je neusporedivo uspješniji od Milanovića, da je Plenkovićeva Vlada u svakom segmentu neusporedivo bolja.
Ponovnim dovođenjem Milanovića i lijevo radikalnih krugova u prvom redu bi se otvorio ideološki rat u zemlji koji za sada tek tinja ispod površine. Histerija, ne samo Dalije Orešković nego i SDP-a, protiv Thompsona, očekivane daljnje zabrane njegovih koncerata u slučaju da ljevica preuzme vlast, prenijelo bi ovu raspravu – na ulicu. A to je najgore što se može dogoditi. Milanović bi nas osim toga bez ikakve sumnje vezao uz istok i uz Rusiju, prema Ukrajini bi se držali sramotno kao Orban, a s Briselom bi bili na ratnoj nozi. Dekadentnost i more rodnih perverzija u koju je Europa zagazila, djeluju uistinu degutantno, ali hrvatski politički, civilizacijski smjer je uvijek bio i ostao Zapad, nikad Istok.
U tom smislu sve osim nastavka tih relacija bila bi civilizacijska izdaja. Milanovićevi politički izleti u Rusiju u tom su smislu izravno suprotstavljeni hrvatskim nacionalnim interesima. Ne mogu se sjetiti zapravo niti jedne jedine sekvence ili društvenog i državnog političkog područja koje bi napredovalo dovođenjem ljevice na vlast. Ali se zato mogu sjetiti čitavog niza ideoloških ratova koje bi taj dolazak pokrenuo. No, Plenković je do te mjere ovladao Hrvatskom, njenim institucijama, do te razine je stavio pod kontrolu i zaustavio razvoj političke scene da Hrvatska, po prvi put u ovih 30-tak godina de facto nema desne političke scene. Uništena je. O tom fenomenu nitko ne govori. Hrvatska nema praktički nikakvih desnih medija koji utječu na većinsko javno mnijenje, hrvatska državna televizija nema jedne jedine emisije koja bi odražavala konzekventne stavove ne baš male desne populacije, Hrvatska nema ozbiljnijih desnih stranaka koje već nisu izbušene ili marginalizirane i stavljene pod kontrolu na ovaj ili onaj način. Hrvatska osim iznimno, nema na medijsku scenu pripuštenih desnih intelektualaca koji bi barem dijelom formirali javno mnijenje. Zato je tu Žarko Puhovski i 1975 i 2025! Na desnici je dakle sve očišćeno i to sve pod egidom: ili ste s Plenkovićem ili ste protiv njega. I sada se ta politika obija o glavu Plenkoviću jer on više nema nikakvog koalicijskog potencijala. Jer je sve na desnici ili uništio ili stavio pod kontrolu, tako da je svaka autonomnost i vjerodostojnost uništena. Sve je to ujedno najveća Milanovićeva prednost pogotovo s obzirom na njegove planove. Dobro obaviješteni krugovi tvrde da je vrlo izgledno da Milanović s obzirom na to da mu je ovo zadnji mogući mandat na mjestu Predsjednika, abdicira uoči parlamentarnih izbora i preuzme dirigiranje lijevom i lijevo-centrističkom scenom i krene s drugim poluvremenom žestokih napada na Plenkovića kakve je već izveo kod zadnjih parlamentarnih izbora. Plenković tu nije imao pravih odgovora. Neće ni sada biti dobrih odgovora, jer je tu Milanović snajperski precizan, ali sva njegova vehementnost pada u vodu kad se vidi da između Zapada i istoka on zapravo bira – Putina.
Kad se pogledaju njegove izjave glede rata u Ukrajini savršeno je jasno kakav bi bio njegov vanjskopolitički smjer. Milanović bi se kako bruje kuloari mogao pojaviti u izbornoj godini kao nominalni nositelj liste nezavisnih kandidata, gdje bi skupio sve moguće Posavce, Petrine, ali i neke desnije kadrove na nezavisnoj sceni,( nje nemoguće da se primjerice i Kajkiću predloži da ide s tom listom). Time bi doslovno isušio Plenkovićev koalicijski potencijal koji bi se sveo na manjine i poneki mandat na desnici. Čak i da ti desni mandati pristanu na koaliciju s Pupovcem u ovom slučaju, jer bez manjina tu nema matematike, po svim izračunima to neće biti dovoljno. Naime, Milanović na svoju stranu računa imati SDP, Možemo, IDS, dio političkog centra vezanog uz Daliju Orešković, Čačića i Mrak Taritaš. Plan mu je pokupiti najveći dio nezavisnih lista, a prava borba za političku naklonost aktualne riječke gradonačelnice koja postaje nova prava kvarnerska zvijezda tek predstoji. Po sadašnjim anketama Milanovićeva matematika bi moglo biti dovoljno za pobjedu. Jedina prava nepoznanica u ovom trenutku je bračni par Raspudić koji ubrzo kreću sa svojom strankom i ne treba čuditi ako na anketama budu uz bok Mostu. Kome će otići pretpostavljenih nekoliko njihovih mandata zacijelo se neće znati sve do izborne noći. Hoće li Most u tim dramatičnim trenutcima spasiti Hrvatsku od dolaska radikalne ljevice na vlast, kao što je to svojedobno Petrov napravio i hoće li Plenković pristati na njihove eventualne uvjete, isto se tako neće znati do izborne noći. U ovom trenutku to je matematički jedini spas od Milanovićevog plana, ali je ta opcija danas posve nerealna.
Iako nema koalicijskog potencijala, Plenkovićev HDZ je na terenu uvjerljivo najjača stranka. Teren je naime HDZ-ov i teren je taj koji svojom snagom i nacionalnom postojanošću relativizira Plenkovićeva ideološka lutanja. Na terenu nećete pronaći HDZ-ovca koji će Domovinski rat zvati problemom i to članstvo je bilo i ostalo temeljito nacionalno osviješteno. Zato Milanović na terenu, ni u Slavoniji, ni u Dalmaciji, najmanje u Lici ne može računati na iznenađenja. Milanovićev fenomen, a od tog fenomena će u konačnici ovisiti njegov konačni uspjeh je njegov dobar rejting na desnici. To je fakat fenomen jer osim u jezičnim bravurama Milanović nikad nigdje nije pokazao onu razinu nacionalne svijesti koja bi to opravdavala. Najmanje je to pokazao kao premijer. Unatoč tome i to u prvom redu stoga jer je Plenković faktički alergičan na nacionalne teme, stvoren je prostor u koji je Milanović ušao posve nezasluženo i HDZ ga mora iz tog prostora istjerati ako želi pobijediti. Taj detalj, vrlo važan za ukupnu pobjedu morat će odraditi netko drugi. Naime, za deložiranje Milanovića s desnice je potrebno imati na desnici vjerodostojnost i autoritet koje Plenković nema, ali te vrednote ima jedan ratnik koji je sa 17 godina bio za dom i njegovu obranu spreman, a danas je najpopularniji političar HDZ-a, koji tu popularnost ne zloupotrebljava. Ivan Anušić.