Kad je ZDS postao passé, politički teren u Hrvatskoj naglo se ispraznio. Godinama je ta kratica služila kao univerzalna meta, točka okupljanja i izgovor za sve promašaje oporbe. Bez nje, oporbeni jastrebovi ostali su bez plijena, a javnost se počela pitati, što im je zapravo ostalo?
SDP je na pitanje odgovorio na najneobičniji način: pokušajem da se predstavi kao nova domoljubna opcija. Na proslavama obljetnica počele su se pojavljivati crvene kravate i naglašeni govori o Domovinskom ratu. Ideja je bila jednostavna, pokazati da SDP može biti jednako “narodski” i “domoljuban” kao HDZ. No problem s takvim makeoverom je očit: kad SDP pokuša igrati ulogu HDZ-a, rezultat djeluje kao karaoke verzija, melodija je poznata, ali falši bodu uši. Oni kojima treba domoljublje uvijek će odabrati original, a progresivni birači osjećaju se izdano.
Dok SDP traži sebe u ogledalu zastava, stara garda opozicije nastavlja po svome. Dalija Orešković inzistira na ulozi moralnog kompasa, iako kompas koji uvijek pokazuje istu stranu s vremenom gubi na uvjerljivosti. Anka Mrak Taritaš pokušava od političkih ruševina složiti nove mostove, ali materijal je loš, samo šut i prašina. Siniša Hajdaš Dončić sve promatra s ironijom, uvjeren da je hrvatska politika ionako beskonačan kotač na kojem se danas viče “lopovi”, a sutra se objašnjava “nije baš sve tako crno-bijelo”.
Na scenu polako dolaze i nova lica. Sandra Benčić preuzima sve važniju ulogu u oblikovanju oporbenog narativa, uporna i dosljedna, s dozom autentičnosti koja se rijetko viđa na domaćoj političkoj sceni. Ivana Kekin unosi urbani, liberalni ton, blizak mlađim biračima i velikim gradovima, ali riskira ostati zatvorena u vlastitom krugu podrške.
Vladajući, naravno, zadovoljno promatraju. Jer što može biti ugodnije nego kad se opozicija bori s vlastitom identitetskom krizom, trošeći energiju na to tko je domoljubniji, tko moralniji, a tko progresivniji?
Jedno je sigurno – politička scena ne podnosi prazninu. Ako ZDS više nije meta, pojavit će se neka nova kratica, novi simbol ili nova persona oko koje će se graditi retorika. Pitanje je samo tko će prvi prepoznati taj trenutak i pretvoriti ga u jasnu strategiju. Do tada, publika u gledalištu dobiva polusatiričnu, polutragičnu predstavu: jastrebove koji umjesto da love, kljucaju sami sebe.
