Ratko Mladić je umro u četvrtak u pritvoru u Haagu, gdje je služio doživotnu kaznu zbog genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina. Umjesto da njegova smrt bude tek završetak jednog od najtežih poglavlja rata u BiH, u dijelu Republike Srpske uslijedile su scene koje pokazuju koliko su ratne podjele i danas duboko prisutne.
Nekoliko stotina uglavnom mlađih ljudi okupilo se u četvrtak navečer u više gradova Republike Srpske. U Zvorniku i Višegradu izvikivalo se Mladićevo ime, a u Zvorniku je priređen i vatromet. U Banjoj Luci održan je pomen u Hramu Hrista Spasitelja, kojem su nazočili predsjednik SNSD-a Milorad Dodik i premijer Republike Srpske Savo Minić.
Dodik pritom nije pokušao sakriti svoj stav. Mladića je nazvao čovjekom koji je “branio srpski narod”, a nakon njegove smrti poručio da Republika Srpska neće zaboraviti njegovu ulogu.
Problem je što ovdje više nije riječ samo o tome što netko privatno misli o Ratku Mladiću.
Kada se za pravomoćno osuđenim ratnim zločincem organizira javni skup, kada se njegovo ime skandira, kada se priređuje vatromet i kada se među onima koji mu odaju počast nalaze najviši politički predstavnici Republike Srpske, onda to više nije privatno sjećanje.
To je politička poruka.
I to poruka koju nije moguće odvojiti od onoga što se događalo u BiH tijekom rata.
Posebno je znakovito vrijeme u kojem su okupljanja organizirana.
Danas se u Sarajevu obilježava 31. obljetnica masakra na Markalama. Na sarajevskoj tržnici 28. kolovoza 1995. godine ubijena su 43 civila, a deseci su ranjeni.
Upravo zato prizori iz Republike Srpske djeluju još teže.
Dok se u Sarajevu polaže cvijeće za ubijene civile, u drugom dijelu iste države slavi se čovjek koji je pred međunarodnim sudom pravomoćno osuđen za neke od najtežih zločina počinjenih tijekom rata.
To nije pitanje toga smije li netko imati svoje mišljenje o povijesti.
Smije.
Ali postoji razlika između privatnog mišljenja i javnog veličanja čovjeka osuđenog za genocid i ratne zločine.
Na to je upozorio i glavni tajnik UN-a António Guterres. Nakon Mladićeve smrti poručio je da su sudske presude konačne te osudio negiranje genocida i postupke kojima se veličaju osobe osuđene za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid.
Pitanje je, međutim, što će nakon te osude učiniti oni koji u BiH imaju stvarne ovlasti.
Potpredsjednik Republike Srpske Ćamil Duraković nakon okupljanja u Zvorniku postavio je vrlo konkretno pitanje: postoje li država i institucije i hoće li reagirati ili će sve završiti na priopćenjima.
To je pitanje na mjestu.
Jer ako u BiH postoje zakoni koji zabranjuju veličanje pravomoćno osuđenih ratnih zločinaca, onda bi institucije trebale pokazati da ti zakoni vrijede za sve.
Neovisno o tome tko je počinitelj, kojoj stranci pripada i iz kojeg dijela BiH dolazi.
Ovdje se zato više ne može govoriti samo o prošlosti.
Ovo je pitanje sadašnjosti.
Ako mladi ljudi danas izlaze na ulice i slave Mladića, ako političari sudjeluju u odavanju počasti i ako se sve to događa bez ozbiljne reakcije institucija, onda je jasno da rat nije nestao iz političkog života BiH.
Promijenile su se samo okolnosti.
A međunarodna zajednica?
Treba li reagirati?
Naravno da treba.
Ne tako da određuje narodima što će privatno misliti o njihovoj prošlosti, nego tako da jasno povuče granicu između prava na sjećanje i javnog veličanja pravomoćno osuđenih ratnih zločinaca.
Godinama se u BiH govori o pomirenju, suživotu, europskom putu i izgradnji zajedničkih institucija. Sve to postaje prazna priča ako se istodobno tolerira da se u jednom dijelu države javno veličaju ljudi čija su imena vezana uz najteže zločine iz rata.
Ne može se tražiti od žrtava da zaborave, dok se drugima dopušta da od ratnih zločinaca rade heroje.
I ne može se govoriti o europskim vrijednostima dok se pred kamerama odaje počast čovjeku koji je pravomoćno osuđen za genocid i druge ratne zločine.
Europa je već jednom zakasnila kada je riječ o ratovima na prostoru bivše Jugoslavije.
Ne bi smjela ponovno čekati da problem postane veći nego što je danas.
Scene iz Republike Srpske nisu razlog za paniku, ali jesu razlog za ozbiljnu reakciju.
Jer kada se ratni zločinci počnu ponovno predstavljati kao heroji, problem više nije samo u prošlosti.
Problem je u tome kakvu poruku takvo ponašanje šalje novim generacijama. A na to pitanje međunarodna zajednica, institucije BiH i politički predstavnici Republike Srpske više ne bi smjeli odgovarati šutnjom. HG/HINA
