Venezuela se već godinama suočava s ozbiljnim problemima u opskrbi naftnim derivatima, iako raspolaže najvećim dokazanim rezervama nafte na svijetu. Uzrok krize nije u količini sirove nafte, nego u stanju naftne industrije i načinu na koji ona funkcionira.
Rafinerijski sustav zemlje formalno postoji, ali je u praksi teško oštećen. Postrojenja su zastarjela, nedovoljno održavana i često pogođena tehničkim kvarovima. Dugogodišnji izostanak ulaganja, odlazak stručnog kadra i problemi u upravljanju doveli su do toga da rafinerije rade povremeno i daleko ispod svojih stvarnih mogućnosti. Zbog toga se proizvode nedovoljne količine benzina, dizela i drugih derivata potrebnih domaćem tržištu. Za sve je kriv izolacionalizam Madura.
Poseban izazov predstavlja struktura same nafte. Velik dio venezuelanske proizvodnje čini teška i ekstra-teška nafta, koja zahtijeva složenu preradu i dodatne komponente. Kada rafinerije ne mogu osigurati stabilan rad, prerada takve nafte postaje još teža, što dodatno smanjuje dostupnost gotovih goriva. Zanimljivo, da se Putin nije ponudio da riješi taj proble,
Posljedice se najviše osjećaju u svakodnevnom životu stanovništva. Nestašice goriva dovode do dugih redova na benzinskim postajama, ograničenja u prodaji i povremenih prekida u opskrbi pojedinih regija. U nekim dijelovima zemlje benzin i dizel povremeno su dostupni samo u ograničenim količinama ili uz posebne uvjete.
Kako bi ublažila manjak, država je u više navrata posezala za uvozom gotovih derivata ili poluproizvoda, no ni to nije trajno rješenje zbog logističkih i financijskih ograničenja. Tako je Venezuela došla u situaciju da, unatoč golemim zalihama sirove nafte, ne može osigurati stabilnu i pouzdanu opskrbu gorivom za vlastite potrebe.
Ukratko, problem venezuelanskih nestašica derivata proizlazi iz dugotrajnog urušavanja proizvodnog i rafinerijskog sustava, a ne iz nedostatka prirodnih resursa.