Rade Šerbedžija jedan je od javnih podupiratelja prosvjeda za Liku, a njegovo pojavljivanje u toj priči otvara pitanje koje nije moguće zaobići. Čovjek koji se desetljećima pozicionirao kao Jugoslaven, kozmopolit i umjetnik iznad nacionalnih podjela danas ponovno ističe svoje ličko podrijetlo. No može li čovjek koji je devedesetih otišao iz Hrvatske danas govoriti u ime Like i ljudi koji su u njoj ostali?
Analizira Robert Čulina
Rade Šerbedžija jedan je od najvećih majstora preživljavanja i profita na ovim prostorima. Od vlastite je nedefiniranosti napravio političku i društvenu prednost. Ovisno o trenutku, publici i prostoru u kojem nastupa, uvijek postoji identitet koji mu odgovara.
Jednom je Jugoslaven, drugi put kozmopolit, a danas kaže da je Srbin rođen u Lici. Nema ništa sporno u tome da se čovjek izjasni kako želi. Ali problem nastaje kada se identitet koristi kao zaštitna zona, a od ključnih pitanja vlastite prošlosti sustavno se bježi.
Jedno od tih pitanja posebno je neugodno: tko je izvršio agresiju na Hrvatsku?
Šerbedžija na to pitanje nikada nije dao odgovor kakav bi se očekivao od čovjeka koji toliko govori o raspadu Jugoslavije i ratovima devedesetih. Umjesto toga, godinama ponavlja priču o „bitangama“ koje su zavadile narod i o tome kako se nije mogla spasiti „divna Jugoslavija“.
Takvim se pristupom rat pretvara u priču o svađi, a odgovornost se razvodnjava. Nema agresora, nema onoga tko je napao Hrvatsku, nego postoje samo „naši narodi“ koje su navodno drugi posvađali.
To je vrlo komotna pozicija.
Ne moraš se jasno svrstati, ne moraš nikoga imenovati, a istodobno možeš ostati prihvatljiv različitim publikama. U Zagrebu možeš biti kozmopolit i veliki umjetnik, u Beogradu Srbin iz Like, a na prostoru bivše Jugoslavije simbol nekadašnjeg zajedništva.
Šerbedžija je tako postao čovjek koji može biti sve ono što mu u određenom trenutku odgovara.
Osobni interes ispred nacionalnosti.
To je ključ njegove javne pozicije.
Kada se treba približiti hrvatskom kulturnom prostoru, postoji priča o umjetniku koji je iznad nacionalnih podjela. Kada treba otvoriti vrata srbijanskom javnom prostoru, vraća se srpskom identitetu i Lici. Kada treba govoriti o Jugoslaviji, vraća se nostalgiji za državom koje više nema.
Nije problem u tome što je Srbin. Nije problem ni u tome što je rođen u Lici.
Problem je u tome što se nacionalni identitet može jasno izgovoriti, dok se odgovornost za agresiju na Hrvatsku desetljećima izbjegava.
A onda dolazimo do Brijuna.
Kazalište Ulysses postalo je Šerbedžijin najpoznatiji hrvatski kulturni projekt. Njegov razvoj pratila je snažna potpora hrvatskih institucija, a projekt je koristio državnu infrastrukturu i logistiku. Država je imala svoju ulogu u stvaranju uvjeta u kojima je taj projekt mogao funkcionirati.
Ništa nije sporno u tome da država podupire kulturu. Ali jest legitimno postaviti pitanje odnosa između takve potpore i javnog odnosa prema državi koja tu potporu omogućuje.
Jer Šerbedžija je istodobno mogao uživati institucionalnu potporu Hrvatske i zadržati poziciju čovjeka koji hrvatski nacionalni osjećaj promatra s potrebne distance.
U tome nema puno rizika.
Kada jedna vrata postanu manje zanimljiva, druga su još uvijek otvorena.
A onda se pojavi Lika.
Odjednom je ponovno važno što je čovjek rođen u tom kraju. Odjednom se u prvi plan vraća zavičaj, srpsko podrijetlo i veza s Likom.
Ali Lika nije samo mjesto rođenja.
Lika je prostor koji je devedesetih platio strašnu cijenu. Za ljude koji su tamo živjeli pripadnost Lici nije bila pitanje identiteta koji se po potrebi ističe. Bila je pitanje opstanka.
Dok su jedni odlazili, drugi su ostajali.
Dok su jedni gradili nove živote drugdje, drugi su branili svoje kuće.
Dok danas o Lici možemo raspravljati iz udobnosti zagrebačkih ili beogradskih studija, ljudi koji su u njoj ostali nisu imali taj luksuz.
Zato danas treba postaviti jednostavno pitanje: gdje je bio Rade Šerbedžija kada je Lika trebala ljude koji će stati ispred nje?
To pitanje nije napad na njegovu nacionalnost. Nije ni zabrana da govori o svom zavičaju.
To je pitanje vjerodostojnosti.
Jer nije isto biti rođen u Lici i dijeliti sudbinu Like kada je ona napadnuta.
Šerbedžija je izabrao svoj put. Njegova je odluka bila otići. Drugi su izabrali ostati.
Danas, kada se ponovno govori o Lici i kada se oko nje okupljaju javne osobe, političari i aktivisti, ne treba zaboraviti tu razliku.
Lika nije pozornica.
Nije ni dekoracija za nečiji politički ili kulturni povratak.
A pogotovo nije prostor u kojemu će netko svojom biografijom pokušati nadomjestiti ono što je nedostajalo kada je bilo najteže.
Šerbedžija ima pravo biti Srbin. Ima pravo biti Jugoslaven. Ima pravo biti kozmopolit. Ima pravo govoriti o Lici.
Ali javnost ima pravo pitati zašto je čovjek koji se danas poziva na Liku toliko dugo izbjegavao jasno reći tko je izvršio agresiju na Hrvatsku.
Ima pravo pitati zašto se Jugoslavija može nazivati „divnom“, a Hrvatsku i njezinu ratnu stvarnost promatrati kroz priču o „zavađenom narodu“.
Ima pravo pitati gdje je bio kada su ljudi iz Like trebali solidarnost, a ne naknadne priče o zavičaju.
Robert Čulina zato ne proziva Šerbedžiju zbog njegova podrijetla. Proziva ga zbog onoga što iz njegove javne biografije proizlazi: kada treba govoriti o identitetu, Šerbedžija je vrlo jasan. Kada treba govoriti o odgovornosti za agresiju na Hrvatsku, ta jasnoća nestaje.
A sada bi čovjek s takvom biografijom trebao stati ispred Like.
Može.
Ali prije toga javnost ima pravo pitati:
Rade, u čije ime govoriš i gdje si bio kada je Lika trebala branitelje, a ne glasnogovornike?
