Nedavna polemika oko objave imena i fotografija novinara koji pišu o Torcidi otvorila je pitanje granica medijskog djelovanja i osobne odgovornosti. Dok redakcije takve objave smatraju pritiskom na novinare i napadom na slobodu medija, dio javnosti vidi ih kao odgovor na dugogodišnje medijsko prozivanje pojedinaca bez dovoljno prostora za njihovu obranu.
Tako smo došli do apsurda. U vremenu kada se na internetu svi bore za prepoznatljivost, dio novinara skriva vlastito lice, profilne fotografije i vizualni identitet. Čulina smatra da je to posljedica gubitka povjerenja u medije koji, prema njegovoj ocjeni, primjenjuju dvostruka mjerila, promiču ideološki aktivizam i posežu za senzacionalizmom.
Mladi novinari preuzimaju obrasce starijih kolega
Čulina zamjera mladim novinarima što u redakcijama ne pokazuju dovoljno neovisnosti, nego preuzimaju obrasce starijih kolega i urednika koje povezuje s nekadašnjim partijskim novinarstvom.
Brzo se, smatra, nauči koga se može napadati, a o kome treba šutjeti. Umjesto neovisnih novinara, tako nastaju poslušnici koji nastavljaju stare ideološke obračune i dodatno narušavaju ugled vlastite profesije.
Hrvatski portali sve više nalikuju tabloidima
Vodeći hrvatski portali sve više nalikuju tabloidima, ocjenjuje Čulina. Utrka za klikovima potiskuje točnost i suzdržanost, a naslovi se pišu tako da izazovu bijes, paniku i zgražanje.
Manji incidenti pretvaraju se u velike skandale, a privatnost pojedinaca zanemaruje se zbog čitanosti. Istodobno se svakodnevno traže novi krivci, čime se produbljuju podjele i udaljavaju čitatelji od medija.
Incidenti s Torcidom danima pune naslovnice
Čulina kao primjer navodi izvještavanje o incidentima u kojima sudjeluju pripadnici Torcide i drugih skupina konzervativnog i domoljubnog usmjerenja.
Prema njegovoj ocjeni, takvi događaji danima dominiraju naslovnicama, a odgovornost pojedinaca pripisuje se cijelim navijačkim skupinama i širim društvenim krugovima. Smatra da se na taj način stvara moralna panika i javni bijes usmjerava prema unaprijed odabranim metama.
Čulina upozorava na dvostruka mjerila
Kada je riječ o temama koje ne odgovaraju dominantnom lijevo-liberalnom narativu, tvrdi Čulina, mediji primjenjuju drukčije kriterije. Kao primjer navodi odnos prema Katoličkoj crkvi i izvještavanje o djelovanju i izjavama patrijarha Porfirija u Zagrebu i Beogradu, za koje smatra da ne dobivaju jednaku razinu kritičkog propitivanja.
Slične razlike vidi i u izvještavanju o nasilnim neredima u Parizu. Dok se domaći incidenti, prema njegovu mišljenju, često prikazuju dramatičnim rječnikom, nasilje u inozemstvu ponekad se opisuje kao socijalni bunt. Čulina u tome vidi neujednačene kriterije i selektivan pristup događajima.
Društvene mreže postale su prostor za obračun s medijima
Čulina smatra da dio javnosti više ne vjeruje kako se na medijske propuste može učinkovito odgovoriti demantijima, sudskim postupcima i pritužbama etičkim tijelima. Zato se nezadovoljstvo sve češće iskazuje na društvenim mrežama, gdje se izravno prozivaju autori tekstova.
Objavljivanje imena i fotografija novinara jedni vide kao poziv na osobnu odgovornost, dok drugi upozoravaju na pritisak i ugrožavanje njihove sigurnosti. U središtu polemike ostaje pitanje gdje završava opravdana kritika medija, a počinje osobni pritisak na novinare.
Za Čulinu je problem u tome što mediji, kako tvrdi, od drugih traže odgovornost koju sami nisu uvijek spremni prihvatiti. Kada novinarstvo izgubi dosljednost i počne primjenjivati različita mjerila, gubi se i povjerenje čitatelja.
