Postoje riječi koje u javnom prostoru ne mogu biti izgovorene nevino. Jedna od njih je riječ “sef”. Kada je šef države izgovori u kontekstu da je “pritjeran uz zid” i da “postoje stvari koje se nalaze u sefu”, ona prestaje biti metafora i postaje politička prijetnja, moralna ucjena i povijesni okidač. Jer ovdje se ne govori o apstraktnim dokumentima. Ovdje se govori u društvu koje još uvijek nosi traumu snajperskog lova na civile, opsada, masovnih grobnica i tisuća nestalih čiji se grobovi ni danas ne znaju.
Snajper kao sport, čovjek kao meta
U kolektivnom sjećanju Sarajeva, Vukovara, Mostara i brojnih drugih mjesta ostala je činjenica da su civili bili sustavno izlagani snajperskoj vatri. Djeca, žene, starci – ne kao “kolateral”, nego kao svjesno izložene mete. To nije bila samo vojna taktika, nego psihološki teror.
U javnom prostoru već desetljećima kruže teške optužbe i sumnje o tzv. “snajperskom lovu na ljude” – ne kao izoliranom divljaštvu pojedinaca, nego kao dijelu šireg obrasca dehumanizacije. Te tvrdnje nikada nisu do kraja sudski rasvijetljene, ali nikada nisu ni ozbiljno demantirane cjelovitom istragom.
U tom kontekstu, legitimno se postavlja pitanje političke i zapovjedne odgovornosti tadašnjih aktera. Aleksandar Vučić je u to vrijeme bio dio političkog i ideološkog aparata koji je rat huškao, opravdavao i slavio. Ta ista osoba se danas javno pita zašto se Hrvatska naoružava. Taj isti koljač kao i Šešelj u srpskom javnom prostoru hini kao da se ništa nije dogodilo prije tridesetak godina. Rane nisu zacijelile, majke nisu oplakale svoju djecu, nestale muževe i rodbinu , a oni nam se još otvoreno smiju u lice i prave kao da se ništa dogodilo nije. Postoje javno dokumentirani govori, izjave i političko djelovanje iz tog razdoblja. Ono što nikada nije do kraja istraženo jest:
– što se znalo,
– tko je znao,
– i tko je snosio odgovornost za ono što se događalo “na terenu”.
Zato danas, kada isti čovjek govori o “sefovima”, javnost ne čuje administrativnu metaforu, nego strah da istina nikada nije bila namijenjena žrtvama, nego pregovorima moći.
Nestali Hrvati: šutnja koja traje desetljećima
Posebno bolan i otvoren problem ostaje sudbina nestalih Hrvata tijekom rata, osobito u Srbiji i na područjima pod srpskom kontrolom. Trideset i više godina nakon rata:
– sudbine mnogih ljudi nisu razjašnjene,
– mjesta ukopa nisu poznata,
– arhivi nisu otvoreni,
– potpuna suradnja nikada nije ostvarena.
Postavlja se legitimno i teško pitanje: zašto?
Ako je rat završen, ako se govori o pomirenju, ako se inzistira na stabilnosti – čemu šutnja o grobovima?
Šutnja ne izgleda kao administrativni propust. Ona izgleda kao svjesna odluka.
I tu se ponovno vraćamo na “sef”. Jer što drugo može biti zaključano, ako ne:
– informacije o masovnim grobnicama,
– zapovjedni lanci,
– imena,
– logistika zločina?
Mogu li zvijeri ostati na vlasti?
I dolazimo do pitanja koje boli ne samo žrtve, nego i društva koja s tim moraju živjeti:
Je li moguće da ljudi koji su sudjelovali u sustavima nasilja, koji su znali ili morali znati, i dalje uživaju slobodu – pa čak i vode državu?
Nažalost, povijest pokazuje da jest. Ne zato što su nevini, nego zato što:
– pravda nikada nije bila potpuna,
– istina je bila fragmentirana,
– a moć je preživjela rat.
Još teže pitanje glasi: zašto ih narod bira?
Odgovor nije jednostavan i ne leži u “kolektivnoj krivnji”, nego u:
– propagandi,
– strahu,
– kontroli medija,
– mitovima o ugroženosti,
– i normalizaciji nasilja kao “obrane nacije”.
Narod koji bi trebao graditi ponos na čojstvu i ljudskosti, često biva zarobljen narativom u kojem se zločin relativizira, a zločinci preimenuju u “zaštitnike”.
Od rata do danas: nasilje se samo presvuklo
Zato nije čudno što se i danas pojavljuju slični obrasci nasilja, samo u drugačijem obliku. Optužbe o korištenju kriminalnih struktura, plaćeničkih skupina i batinaša protiv vlastitih građana – studenata, djece, prosvjednika – nisu dokazane sudski, ali postoje kao ozbiljne javne sumnje i svjedočanstva.
Kad država koristi nasilje protiv vlastitog naroda, to nije prekid s ratnom prošlošću – to je njezin nastavak drugim sredstvima.
Rat kao tržište, šutnja kao sudionik
Najveća strahota ratova nije samo smrt, nego pretvaranje patnje u tržište:
– trgovina ljudima,
– trgovina djecom,
– seksualno ropstvo,
– nestanci bez traga,
– kriminalne mreže koje se nikada nisu raspale, nego su se samo preselile u mir.
O tim stvarima se rijetko piše sustavno i hrabro. Ne zato što ne postoje, nego zato što nemaju političku korist.
Zaključak: dok su sefovi važniji od grobova
Sve dok istina ostaje zaključana,
sve dok su sefovi važniji od grobova,
sve dok su stabilnost i moć važnije od pravde,
rat zapravo nikada nije završio.
I zato pitanje nije samo što se nalazi u nečijem sefu, nego:
– tko ima pravo držati istinu pod ključem,
– i zašto su žrtve i dalje taoci te brave.
Dok se to ne promijeni, svaka nova generacija nosit će teret starih zločina, a svaka nova vlast imat će iskušenje da zlo ne razotkrije – nego naslijedi.