Piše: Tihomir Dujmović
Novo „streljanje“ hrvatskih velikana
Idući tjedan u Zagrebu je planirano ponovno „streljanje“ hrvatskih velikana i ljudi koji su ispisali neponovljive stranice hrvatske kulturne povijesti – Filipa Lukasa, Antuna Bonifačića, msgr. Ivana Šarića i Vladimira Arka. Zbog smrti, „presude“ se ovaj put preinačuju u skidanje njihovih imena s ulica.
Ovaj put presude nisu ispisali oficiri JNA Vlado Ranogajec (koji dan-danas ima ulicu u Zagrebu!) koji je 1945. potpisao nevjerojatnih 748 smrtnih presuda, niti Marcel Pađen, koji je u smrt poslao 255 ljudi.
Intelektualni alibi za brisanje nacionalne baštine
Odluku o ukidanju ulica ovoj četvorici za potrebe zagrebačke gradske skupštine potpisali su i obrazložili Ivo Goldstein i Hrvoje Klasić, dajući joj puni intelektualni alibi.
Premda je javno oglašeno novo „streljanje“ idući tjedan, niti jedna hrvatska kulturna institucija – sačuvaj Bože da bi to bilo ministarstvo kulture! – osim alibističkog priopćenja aktualnog predsjednika Matice, Zorića, nije se oglasila.
Šutnja institucija – suučesništvo u zaboravu
HAZU, DKH, Leksikografski zavod – nitko nije rekao ni riječ. Glede nadbiskupa Šarića, ni Zagrebačka ni sarajevska Vrhbosanska nadbiskupija nisu istupile.
Priopćenje Matice, u kojem se ističe kako Lukas nije bio član ustaške organizacije, ni dužnosnik NDH, ni sudionik tadašnje politike, drži se čvrstih fakata. Istaknuto je i da je 2017. Županijski sud poništio presudu iz 1945. kojom je Lukas osuđen na smrt.
No ono što Zorić preskače jest činjenica da je Lukas bio najveći hrvatski intelektualac svoga vremena, vizionar koji je postavio temelje moderne Matice i hrvatske enciklopedistike.
Filip Lukas – intelektualac koji je stvarao temelje hrvatske kulture
Kako ističe Hasanbegović, „na Lukasovim temeljima pola stoljeća parazitirala je Krležina jugoslavenska leksikografija“.
Lukas je udario temelje budućem Ekonomskom fakultetu, bio dvostruki rektor Ekonomsko-komercijalne škole, i čovjek čija je vizija Maticu hrvatsku pretvorila u mrežu ogranaka koji su povezivali hrvatski narod diljem prostora koji su nastanjivali.
Petar Šegedin je sedamdesetih godina rekao da je Lukasova ostavština bila kapitalna – na njoj je niknula i Matičina borba 1970-ih, iz koje će izrasti ljudi koji će dvadeset godina kasnije voditi državu.
Pitanje koje odzvanja
Takvom kapitalnom intelektualcu danas se u Zagrebu baca ploča s imenom u blato.
Pitanje koje ostaje visi u zraku: slavna hrvatska inteligencijo, trebate li vi uopće neovisnu državu – ili je onaj podložnički, duboko provincijalni refleks kmetova jači od svega u vama?