Piše: Tihomir Dujmović
U kojem god segmentu društva nismo proveli lustraciju, vratili smo se na početne postavke. Od medija, (pogledajte sastave HTV-ove emisije „Zlatna liga“ i pitajte vremešne zvijezde te emisije za koji sastav su igrali od 1970-1990), preko kompletne politike, sve do sveučilišta. Zdravko Tomac mi je pričao da je Tuđman bio spreman ukinuti Fakultet političkih znanosti, ali da je na pritisak brojnih profesora koji su ga podsjetili da je tim putem krenuo u doktorat, ipak od toga odustao. Šteta! Naime, za razliku od Pravnog fakulteta koji je osnovan 1776 godine, Fakultet političkih znanosti je izmislila Partija 1962 godine i to kao vojarnu za buduće partijske funkcionere.
Kadrovski je devedesetih tu i tamo biologija napravila svoje, promjene su uslijedile tek kod nekih notorno komunističkih nastavnih jedinica, ali tamo stari prkosni duh anacionalizma i danas živi. Pa nama je izbore na državnoj televiziji do jučer komentirao Ivan Šiber, jedan od stupova tog faksa, čovjek koji je iskreno priznao da je spram hrvatstva u najmanju ruku bio indiferentan, rekavši izrijekom sam za sebe, da je: „bio distanciran spram hrvatskog proljeća“! Čak i prema tome!
Zamislite onda kako je doživljavao devedesete i s kojim ideološkim naočalama je komentirao izbore! A bio je godinama, ma desetljeće, neizostavan komentator na državnoj TV! Sam Šiber će za FPZ i hrvatsko proljeće reći:“ Moram reći da na FPZG nije nikad bilo nacionalizma, bili smo sve samo ne ta priča“. U prijevodu bili smo sve samo ne politički Hrvati! Takav fakultet na kojem je bilo svega, samo ne hrvatskog nacionalizma, danas bi rekli domoljublja, odgojio je po istim tim kriterijima generacije i generacije političara, novinara, sociologa, političara, hrvatsku inteligenciju u širem smislu. Jedini način da se bar u hrvatskoj državi prekine s pedagogijom „bili smo sve samo ne ta priča“ je bio da se fakultet ukine, odnosno da se bar u takvim vojarnama jugoslavenstva provede lustracija.
To se nije dogodilo i tridesetak godina nakon toga isti taj fakultet je na rubu izbacivanja iz svojih redova profesora Borisa Havela dok Dejana Jovića drži i dalje svojim najboljim formatom. Premda će Dejan Jović kao njihov profesor biti izbačen sa savjetničkog mjesta Predsjednika republike zbog difamiranja referenduma 1991, premda će s razumijevanjem gledati na raspravu nije li Oluja bila genocidna, premda će javno tvrditi da “Jugoslavija nije bila totalitarna država, naročito ne nakon 1948“. Nikada ni zbog kojih od ovih stavova matični fakultet nije našao za potrebnim reagirati, ali je Havela zamalo izbacio iz svojih redova. Da, jer je tamo i dalje himna „bili smo sve samo ne ta priča“! I onda , 1971 i danas 2025!
A što je zapravo rekao Boris Havel? On je za razliku od Jovića koji svojim stavovima difamira i sebe i instituciju na kojoj predaje, napisao na svom privatnom Facebooku, komentirajući tzv. Marš protiv fašizma ovo: „Vele promatrači sa strane: j.b.e.š skup na kojem je Maja Sever najljepša“. I ta rečenica, dakle ne rečenica koja falsificira povijesni hrvatski referendum o samostalnosti, ne rečenica koja dopušta tezu da je Oluja bila genocidna, ne teza da „Jugoslavija nije bila totalitarna“, nego citat, prijepis izjave nekog promatrača o skupu, o jednoj od sudionica tog skupa, to je kriterij po kojem se kažnjava na Fakultetu političkih znanosti koji je po nacionalnim pitanjima čak i u hrvatskom proljeću „ bio sve samo ne ta priča“!
Nikad do profesora Havela nitko nije bio pozvan na stegovni postupak! I to zbog posta na osobnom, privatnom Facebook profilu! Kako je do njega došlo? Havela je prijavio zapravo nepoznat netko, nominalno, riječ je o klubu studenata koji nota bene stoluje u prostorijama saveza antifašističkih boraca u Zagrebu koji je podnio prijavu protiv prof. Havela zbog te rečenice koju je napisao na svom privatnom Facebook profilu. U prijavi je uz potpis nepoznate skupine studenata stajalo „Free Palestina“. Nije li tu zapravo pravi ključ ove enigme?
Do koje razine živimo u prikrivenom ljevičarskom teroru, do koje razine radikalni ljevičarski svjetonazor vlada hrvatskim sveučilištem govori jedan drugi primjer. Naime, kad je jedan drugi profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Mato Kapović napisao isto tako na svom Facebook profilu:“ Se.em vam se na Bleiburg!“ nitko nije reagirao. Ni dotični fakultet, ni rektorat, niti bilo tko na Sveučilištu! I onda se čudimo da je ova nacija podijeljena kao da je 1945?! Kad nakon svega, kad nakon nepobitno dokazanih 200 000 ubijenih u zločinu koji zovemo blajburškom tragedijom doživimo ovakve riječi od jednog sveučilišnog profesora i šutnju koja se doima kao pljesak njegovog fakulteta onda tek vidimo koliko je Šiberov duh i teza „bili smo sve ne ta priča“ živ i dan danas! Kapović je tada član Radničke stranke koja je zajedno sa Kekinovom Novom ljevicom tih godina izašla zajedno na lokalne izbore! I da nikad nitko od vedeta te Nove ljevice jednog kritičnog slova o ovim Krapovićevim riječima nije rekao. Zaključno s Radom Šerbedžijom velikim fanom Nove ljevice!
Fakultet političkih znanosti se dakle ponosi s Dejanom Jovićem što god on rekao, Filozofski fakultet nikada riječi nije progovorio protiv odvratne teze svoje vedete Mate Kapovića, Pravni fakultet nije našao za potrebnim bilo što progovoriti kad je otkriveno da je Ivo Josipović krišom donosio materijale o ratnim zločinima i tužbi Hrvatske protiv Srbije za genocid ni manje ni više nego jugoslavenskom veleposlaniku! Ne sugeriraju li ove relacije da su ta mentalna Šiberova djeca ostala na njegovim postulatima makar je formirana hrvatska država? I oni nam odgajaju djecu i oni nam stvaraju buduću elitu. S našim novcem. Radi se o tome da je najveći dio kadrovske hrvatske društvene sveučilišne scene ostao nakon 1990 na starim pozicijama, a kakva je zapravo to scena, što misli o hrvatskoj državi, što uistinu misli o nacionalnim relacijama, što misli da bi nove generacije trebalo učiti, savršeno otkrivaju udžbenici za povijest za srednje škole koje pišu i profesori naših sveučilišta!
Primjerice u udžbeniku iz povijesti za gimnazije stoji da je Vladimir Bakarić jedan od najzaslužnijih za stvaranje hrvatske države. Dakle, on nije bio ključni grobar hrvatskog proljeća kako je povijest ispisala, nego jedan od stvaratelja hrvatske države. Čovjek je nota bene umro 1983. U knjizi se uz njega glorificira Milka Planinc, premda je ona napredovala nakon sloma hrvatskog proljeća, ustrajući na jugoslavenizaciji, a u završnim ratnim operacijama 1945 kad su počinjeni brojni masakri bila je politički komesar! Poglavlje „Stvaranje hrvatske države“ ima pet stranica od čega na prve četiri nema spomena o današnjoj republici Hrvatskoj! U udžbeniku iz hrvatske povijesti za kardinala Stepinca doslovno stoji :“ Presuda je poništena, ali to ne znači da je rehabilitiran“.
Nakon velikih prigovora i prosvjeda taj je udžbenik nekako ipak povučen, ali je godinama bio u uporabi, a da nitko iz sveučilišnih krugova, a ti krugovi su ga pisali, odobravali, lektorirali, potpisali, jednog slova nikada nije progovorio. Zašto? Pa zato, jer su iz istog pripjeva: „bili smo sve samo ne to“. I nitko i ništa od svega pobrojanog nije izazvalo niti jedan sličan stegovni postupka ni na kojem fakultetu protiv bilo koga od spomenutih aktera, nego taj Havelov citat nekog usputnog promatrača o jednoj od govornica, na nekom suspektnom skupu. Kojoj nota bene kodeks HRT-a zabranjuje aktivno sudjelovanje na javnim političkim skupovima ako to podrazumijeva podršku nekom političkom opredjeljenju. Ali tko se to usudi spomenuti? Kad se sve zbroji, kad se sve analizira makar i površno, postavlja se pitanje razumijemo li kakva ideološka bomba čuli u njedrima ovog društva? Po kojim kriterijima ono školuje mladež, po kojima donosi stavove i traži da se usvoje, što odbacuje što prihvaća, koga i kako odgaja!
Tako kadrovsko sačuvani, sada naslonjeni na europske uzore koji se dave u woke ideologiji, kojima je rodna ideologija pod egidom „zašto ne“, a istodobno su u nacionalnim pitanjima ostali na Šiberovim postulatima „bili smo sve samo ne ta priča“ kao stvoreni su da sutra budu glavna nosiva greda i pravo utočište studentskim prosvjednicima točno po uzoru na beogradske prosvjede. Najnestrpljiviji među njima već su se izblendali pa smo imali sitne prosvjedne probe na Filozofskom fakultetu, a sramna presuda profesoru Borisu Havela samo je znak da će ići do kraja. Kad mi nismo lustrirali njih, oni lustriraju nas! Ali, jednog dana će se netko prihvatiti i tog osinjeg gnijezda i razgrnuti stare magle po tim hodnicima gdje još vijek lebde stari duhovi ponosni što su nekad bili sve samo ne – Hrvati.