Ruska invazija na Ukrajinu, koja je počela u veljači 2022. godine, trgnula je Europu iz sna pacifizma i demilitarizacije. Grubo buđenje zateklo je Europljane nenaoružane i nespremne za eventualni napad agresivne sile sa istoka. Jedan od prvih odgovora, osim jačanja vojne proizvodnje, bila je ideja o povratku obaveznog vojnog roka, izvješćuje Tportal.
U tom vlaku, u koji sada, službeno je, uskače i Hrvatska, nalazi se devet zemalja Europske unije, a drugi ozbiljno razmišljaju o tome, uključujući neke od najvećih europskih država, poput Njemačke, Italije i Velike Britanije.
Ministar obrane Ivan Anušić najavio je povratak služenja obaveznog vojnog roka od 1. siječnja iduće godine. ‘U 2008. godini prekinuli smo obavezni vojni rok i od tada do danas sva infrastruktura i kadrovi koji su radili s ročnicima su nestali. Infrastruktura je propala, kadrovi, tj. instruktori više nisu trebali biti u tom broju, a mi potencijalno imamo svake godine 18.000 mladića koji bi se voljeli priključiti’, rekao je ministar te dodao da to nije mali ni jeftin zahvat.
AKO POBIJEDE, BRITANSKI KONZERVATIVCI UVEST ĆE OBVEZNI VOJNI ROK
Obavezan vojni rok, u različitim oblicima, danas u Europskoj uniji ima devet zemalja: Cipar, Grčka, Austrija, Litva, Latvija, Estonija, Finska, Švedska i Danska. Najveći broj njih s obaveznim vojnim rokom je na sjeveru Europe, među zemljama koje graniče ili se nalaze u neposrednom susjedstvu Rusije. Na jugu ga imaju Cipar i Grčka zbog napetih odnosa s Turskom, a koja također ima obavezan vojni rok.
Jedna od tradicionalnih vrijednosti Švicarske je služenje vojske. Na referendumu 2013. Švicarci su značajnom većinom odbili ukidanje vojne obaveze. Vojni rok traje 18 tjedana osnovne obuke i dodatnih 18 za rezervne dočasnike i 22 tjedna za časnike. Poslije toga mladi ljudi su devet godina rezervisti, a časnici i dočasnici ostanu rezervisti i do 65. godine, u skladu s činom i dužnostima. Kako bi unapredila stanje ljudskih prava, Švicarska je od početka 2023., uz katoličke i protestantske, uvela vojne svećenike za muslimane i židove.
Švedska, koja se nedavno pridružila NATO-u raskinuvši s dugogodišnjom politikom neutralnosti, obustavila je služenje vojnog roka još 2010., ali ga je ponovno uvela sedam godina kasnije, nakon ruske aneksije Krima 2014. godine.
Od tada se svi 18-godišnjaci moraju javiti na procjenu za služenje, a neki se zatim pozivaju na liječnički pregled. Svake godine samo između pet i 10 posto – i muškaraca i žena – ode u vojnu službu, a regrutiraju se samo fizički najsposobniji mladi ljudi koji su voljni služiti. Slično je i u Norveškoj (iako nije zemlja EU-a), koja uz Švedsku i Dansku jedina regrutira i žene. Norveška je obavezni vojni rok za žene uvela 2015. godine, čime je postala prva europska zemlja i prva članica NATO-a koja je to učinila. Od oko 60.000 onih koji popune obavezni upitnik o vojnom roku, nešto manje od trećine mladih bude pozvano u regrutacijske centre, a zatim vojska izabere 8500 fizički najspremnijih. Vojni rok najčešće traje 12 mjeseci. Zbog rigoroznog procesa selekcije služba se smatra prestižnom kao i druge visokoškolske kvalifikacije.
Finska ima i najtransparentniji sustav o vojnoj obavezi te su sve informacije, do najsitnijih detalja, dostupne javnosti. Svake godine oko 21.000 mladih Finaca služi vojsku 165, 255 ili 347 dana, što ovisi o tome u kojem su rodu ili službi. Obuka za vojnike traje tri mjeseca, a temeljna i specijalistička po mjesec i pol.
Postoji i kibernetičko novačenje. Nakon mjesec i pol temeljne obuke vojnici odlaze u specijalizirane centre za kibernetičku obranu i u slučaju rata odgovorni su za taj segment obrane svoje domovine. Službeni podaci govore da 3000 mladih ulaže priziv savjesti i služe kao civili. Oko 23 posto njih, prema kriterijima obrambenih snaga Finske, nije sposobno za vojsku.
Latvija je zadnja od baltičkih zemalja koja je vratila obaveznu vojnu službu u travnju 2023. nakon što ju je ukinula 2007. godine. Vojni rok koji je odredila Riga obavezan je za sve muškarce između 18 i 27 godina i traje 11 mjeseci. Obavezna služba može se odslužiti na jedan od tri načina: 11 mjeseci u nacionalnim oružanim snagama ili nacionalnoj gardi; pet godina u nacionalnoj gardi, s najmanje 21 danom individualne i sedam dana kolektivne obuke godišnje ili je moguće završiti petogodišnji sveučilišni program za pričuvnog poručnika.
Dobrovoljci će primati mjesečnu plaću od 600 eura (neto), kao i naknadu u iznosu od 1100 eura (neto) nakon završetka službe. Taj mjesečni iznos dvostruko je veći od onog koji će dobiti nedobrovoljci ako budu pozvani na služenje vojnog roka. Ono što je Latviju potaknulo na ponovno uvođenje obaveznog vojnog roka je velika vojna prisutnost Rusije, s kojom dijeli 217 kilometara granice. Ruski borbeni zrakoplovi također kontinuirano krše granice u zračnom prostoru baltičkih zemalja.
Anušić o vojnom roku: Oni koji neće nositi oružje, mogu nositi grablje i motiku
UNATOČ BROJNIM JAVNIM RASPRAVAMA, AUSTRIJA NIKADA NIJE ODUSTALA OD VOJNOG ROKA.
Muškarci u dobi od 18 do 35 godina pozivaju se u oružane snage na šest mjeseci temeljnog vojnog roka, pod uvjetom da su prethodno ocijenjeni zdravstveno sposobnima. Tko ne želi ići u vojsku iz etičkih razloga, umjesto toga može odraditi devet mjeseci društveno korisnog rada.
Osobe koje se pozivaju na prigovor savjesti morat će potpisati izjavu o civilnoj službi (Zivildiensterklärung) koja glasi: ‘Ne mogu služiti obaveznu vojnu službu jer – osim u slučajevima osobne samoobrane i hitne pomoći – zbog savjesti odbijam koristiti oružanu silu protiv ljudi i stoga bih osjećao grižnju savjesti prilikom služenja vojnog roka, zato želim služiti civilno.’ Također, oni ne mogu dobiti dozvolu za oružje u roku od 15 godina, a žene mogu volontirati u vojsci.
U Grčkoj je vojna služba obavezna između 19. i 45. godine. Trajanje varira ovisno o snagama u kojima netko služi i kreće se od devet mjeseci za one koji su uvršteni u vojsku do 12 za one koji su uvršteni u mornaricu. Alternativno, može se odslužiti 15 mjeseci civilne službe.
Izvan Europske unije obavezan vojni rok imaju Norveška, koja također graniči s Rusijom, ali i neutralna Švicarska. Služenje vojske obavezno je, naravno, u zaraćenim zemljama Ukrajini i Rusiji, kao i u Bjelorusiji, kojom vlada diktator Aleksandar Lukašenko, te Moldaviji, a u vojsku se ide i na nestabilnom Kavkazu te u već spomenutoj Turskoj.
Na nestabilnom prostoru jugoistočne Europe nijedna država trenutno nema obavezno služenje vojnog roka, ali srpski predsjednik Aleksandar Vučić najavio je promjene, što je vjerojatno jedan od mogućih razloga za to što je i Hrvatska odlučila ponovno krenuti u tom smjeru.
Britanska Konzervativna stranka najavila je da će uvesti obavezno služenje vojnog roka za 18-godišnjake ako pobijedi na nacionalnim izborima 4. srpnja, pri čemu će postojati i mogućnost volontiranja u zajednici. Mladi će moći birati hoće li provesti jedan vikend mjesečno volontirajući tijekom godine ili zauzeti na godinu dana jedno od slobodnih 30.000 mjesta u oružanim snagama, rekao je britanski premijer Rishi Sunak prije pet dana.
Rasprave o ponovnom uvođenju obaveznog vojnog roka postoje i u Italiji, u kojoj ga je 2004. Berlusconijeva vlada odlučila suspendirati. Uglavnom ga zagovara vicepremijer Matteo Salvini te je u nekoliko navrata rekao da obavezno služenje vojnog roka pomaže u odgoju mladih ljudi. Mišljenje ministra obrane Guida Crosetta je drugačije te je naglasio: ‘Oružanim snagama potreban je profesionalizam; to nije mjesto za odgajanje ili obrazovanje mladih ljudi.’
Njemačka također raspravlja o vraćanju vojnog roka. Ministar obrane Boris Pistorius nedavno je naglasio manjak osoblja, kako u vojsci, tako i u pričuvi. Njemačka vojska planira doseći 203.000 vojnika do 2030. godine, u usporedbi s njih 180.000 danas. Rješenje za ostvarenje tih ciljeva bilo bi ponovno uvođenje vojnog roka, smatraju u vrhu savezne vojske. Ponovno uvođenje vojne obaveze također bi građanima dalo neke pojmove i minimum znanja o naoružanju i obrambenim taktikama u mogućem izravnom vojnom sukobu.
Foreign Policy nedavno je pisao da u Europi znakovi upozorenja o manjku vojnih kadrova, uključujući izuzetno ograničenu sposobnost europskih saveznika da doprinesu kampanji na Kosovu 1999., nisu ozbiljno shvaćeni.
Do sredine 2000-ih njemački Bundeswehr bio je upola manji nego u vrijeme Hladnog rata, a britanska vojska bila je u stanju osigurati samo jednu brigadu za misiju u Afganistanu. Njemačka i Britanija bile su i smatraju se ‘teškašima’ NATO-a, a stanje manjih NATO-vih vojski bilo je još lošije.
Situacija se samo pogoršala u sljedeća dva desetljeća. Bundeswehr je sada pao na jedva 180.000 muškaraca i žena dok je britanska vojska najmanja od Napoleonovih ratova. Francuske snage, usprkos hvalisanju predsjednika Emmanuela Macrona, nisu u stanju ‘učiniti ništa u velikim razmjerima u bilo koje vrijeme’. Kraj njihove kampanje u Maliju svjedoči o ograničenosti francuske kopnene moći.
Europske zemlje suočene s ruskom prijetnjom sada će morati uložiti mnogo vremena i truda da svoje vojne kapacitete i mogućnosti vrate na razine koje su imale tijekom Hladnog rata.
