Iako stara maksima tvrdi kako u politici nema ljubavi i prijateljstva već isključivo interesa, povijesna iskustva međunacionalnih odnosa često su složenija od puke pragmatike, piše bivši saborski zastupnik i gradonačelnik Osijeka Anto Đapić. Odnosi među narodima nerijetko su izravna refleksija politika koje provode njihova vodstva, a na primjeru hrvatske povijesti jasno se razabiru dva različita modela odnosa susjeda prema Republici Hrvatskoj: srpski i mađarski.
Dok je srpski model, od Načertanija do danas, ostao nepromijenjen u svojoj negaciji hrvatske državnosti, odnosi s Mađarskom predstavljaju daleko kompleksniji izazov koji, unatoč razdobljima savezništva, od hrvatske diplomacije zahtijeva stalnu budnost i zaštitu nacionalnih interesa, dodaje Đapić
“Postoji stara, pomalo otrcana maksima da “u politici nema ljubavi i prijateljstva, već postoje samo interesi”. Iako se to prvenstveno odnosi na međunarodne odnose, tvrdnja je tek djelomično točna. Povijesna iskustva govore da su odnosi među narodima često refleksija politika koje njihova vodstva vode jedna prema drugima. Na primjeru hrvatskog naroda i njegove povijesti možemo govoriti o dva modela odnosa susjeda prema nama: srpskom i mađarskom. Postoji i treći, bošnjački, no on nije tema ovog teksta.
Srpski model prema Hrvatskoj jednostavan je i kristalno jasan. Od Načertanija i Srbobrana, preko Crne ruke, pa sve do Memoranduma SANU-a, srbijanska politika snažno je implementirana u svijest i emocije tamošnje javnosti kao politika usmjerena protiv postojanja hrvatske države i bilo koje njezine vlasti. To je činjenica koju nije potrebno dodatno razjašnjavati jer svjedočimo tome da se kod istočnih susjeda politički gard prema Hrvatskoj ne mijenja ni za milimetar.
S druge strane, odnosi s Mađarskom predstavljaju drugačiji, složeniji model koji od hrvatske politike zahtijeva oprez. Hrvati i Mađari imaju višestoljetno iskustvo života u zajedničkim državama koje su obilježili i oštri sukobi – od mitskih vremena kraljeva Tomislava i Petra Svačića, do relativno nedavne povijesti bana Josipa Jelačića, Lajosa Kossutha i Khuena-Héderváryja. Raspadom zajednice prije nešto više od stotinu godina, odnosi su krenuli uzlaznom putanjom. Tijekom stvaranja neovisne Hrvatske, ti su odnosi postali uistinu prijateljski, a Hrvatska ne smije zaboraviti mađarsku pomoć tijekom Domovinskog rata.
Možda je upravo taj osjećaj zahvalnosti razlog zašto nam je u određenim situacijama popustila budnost. Otvoreno govoreći, današnja službena politika Mađarske nije korektna prema Hrvatskoj. Uvažavajući pragmatičnost premijera Viktora Orbana, Hrvatska mu mora jasno dati do znanja da Budimpešta ne može postavljati ultimatume. Potpuno je neprihvatljivo javno isticanje karata “Velike Mađarske” koje obuhvaćaju dijelove suverene Hrvatske. Poseban oprez izaziva i blisko prijateljstvo Orbana i Vučića. Iako svaka država bira svoje saveznike, fascinira činjenica da je Orban prešao preko zločina koje su srpske snage počinile nad Mađarima u Vojvodini, ali i u Hrvatskoj (mjesto Laslovo i Baranja), gdje su Mađari zajedno s Hrvatima branili svoju domovinu.
Vjerujem da će hrvatska Vlada pronaći rješenje za ovu krizu. Iako zaoštravanje odnosa s Mađarskom nikome nije u interesu, Orban mora znati da i Hrvatska ima svoje politike i interese koje će štititi. Najbolje bi bilo te interese uskladiti, ako je to ikako moguće,završava Đapić.