Superizborna je godina u kojoj će hrvatski birači od političara ponovno slušati brojna predizborna obećanja. Mnoga od onih koje su dosad od njih čuli, ostala su neispunjena. Srećom po političare, neispunjeno obećanje nije kazneno djelo, a ni moralna odgovornost ih ne okrzne previše.
Postoji u nas ono neispunjeno praobećanje, koje su početkom devedesetih izgovarali mnogi političari, a glasilo je da će Hrvatska uskoro postati “mala Švicarska” … ili “Austrija” ili “Skandinavija”. No to je više bila poetska figura u političkom govoru i atmosferi optimističnog zanosa toga vremena, nego konkretno obećanje.
Naravno, bilo je i onih posve konkretnih, čak i pustim brojkama prisnaženih obećanja koja su trebala opčiniti birače, ma koliko inače, mimo predizbornih kampanja, zvučala neuvjerljivo. Evo deset odabranih koja su nam se učinila najpompoznijima, piše N1.
“Dijaspora će poslati 200 milijardi dolara”
Početkom devedesetih jedan od najglasnijih u redovima HDZ-a bio je Šime Đodan, ekonomist koji je robijao zbog svojih javno iznesenih stavova u vrijeme Hrvatskog proljeća 1971. godine, poput onoga da se “Beograd bogati na grbači Zagreba i Hrvatske”. Tijekom kamanje za prve demokratske izbore 1990. Đodan je na predizbornim skupovima bombastično najavljivao da će se u Hrvatsku, kada postane neovisna država, hrvatski iseljenici masovno vraćati donoseći sa sobom ili šaljući u domovinu silan novac.
Đodan je pritom s govornica spominjao čak 200 milijardi američkih dolara koje će se sliti u Hrvatsku u samo nekoliko godina. To se, znamo, nije dogodilo. U sljedećih 25 godina u Hrvatsku je iz iseljeništva stiglo oko 65 milijardi dolara što izravnim uplatama, a što kroz ulaganja. Proteklih godina iznos uplata iz iseljenštva bio je oko 2 milijarde godišnje, a prema podacima Hrvatske narodne banke, u prvih devet mjeseci na taj način je stiglo 2,8 milijardi eura. Sve to skupa za 30 godina nije ni upola od onoga što je Đodan najavljivao da će stići u nekoliko idućih godina.
“Poništit ćemo pretvorbu i privatizaciju”
Kada je početkom 2000. godine, nakon smrti prvog predsjednika države i HDZ-a Franje Tuđmana, koalicija lijevog centra predvođena SDP-om pobijedila na izborima i preuzela vlast, uspjela je to postići zahvaljujući i obećanju koje je mnogima tada bilo presudno da joj daju glas. Koalicija SDP-a, HSLS-a, HNS-a, HSS-a, Liberalne stranke i IDS-a na čelu s budućim premijerom Ivicom Račanom obećala je, naime, da će poništiti pretvorbu i privatizaciju iz devedesetih na kojoj su se malobrojni omastili, a mnogobrojni unesrećili. To se, naravno, nije dogodilo.
“Otvorit ćemo 200.000 radnih mjesta”
Na istim parlamentarnim izborima 2000. Hrvatska narodna stranka, kao dio kasnije pobjedničke koalicije, nudila je grandiozno obećanje otvaranja 200.000 radnih mjesta. To su s plakata i televizijskih ekrana obećavali tadašnji čelni ljudi HNS-a – Vesna Pusić, Radimir Čačić i Stjepan Mesić.
Naravno, nije se dogodilo. Nezaposlenost je još dugo bila dvostruko veća od te brojke, piše N1.
“Vratit ćemo novac s inozemnih tajnih računa”
Ta 2000. očito je bila godina velikih obećanja. Upražnjeno mjesto predsjednika države tada je na izborima premoćno osvojio Stjepan Mesić. Njegova kampanja ostala je upamćena ne samo po “kavici s građanima” nego i po jednom moćno zvučećem obećanju – da će u Hrvatsku biti vraćen sav novac s tajnih računa u inozemstvu koji su se ondje nagomilani ratnih 1990-ih, a za potrebe obrane zemlje. Računi su ostali tajni, a obećanje neispunjeno.
“Nećemo izručiti heroje Domovinskog rata”
HDZ je 2000. otišao u oporbu, a stranku obezglavljenu smrću Tuđmana preuzeo je nadobudni Ivo Sanader. U to vrijeme Tužiteljstvo Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu počelo je isporučivati prve optužnice za ratne zločine počinjenje tijekom rata s hrvatske strane. Nakon objavljenih optužnica protiv generala Mirka Norca, Rahima Ademija i Ante Gotovine, u veljači 2001. na splitskoj Rivi održan je veliki skup pod sloganom “Svi smo mi Mirko Norac”. Sanader je otamo zagrmio: “Nema toga naroda, dame i gospodo, koji će se odreći svojih heroja i najsjajnijih svojih sinova!”
Taj Sanaderov zavjet birači su pamtili i kada su koncem 2003. godine vratili HDZ na vlast. Četiri godine nakon skupa na splitskoj Rivi, uhićen je odbjegli general Gotovina, a u njegovu “identificiranju, lociranju, uhićenju i transferiranju” svesrdno je sudjelovala i Vlada na čelu sa Sanderom.
“Litra eurosupera za samo 4 kune”
Povratku HDZ-a na vlast u studenome 2003. godine kumovalo je još jedno obećanje Sanadera i njegove ekipe – da će sniziti cijenu goriva. Litra Eurosupera 95 te 2003. koštala je 6,50 kuna, a HDZ je obećao vratiti cijenu na razinu iz 1998. kada je koštala 4 kune.
Sanaderov HDZ pobijedio je na tim izborima, vjerojatno zahvaljujući i tom obećanju. No već na polovici mandata Sanaderove vlade, 2006. godine, cijena litre Eurosupera 95 probila je tadašnju ‘psihološku granicu’ od 8 kuna.
“PDV neće rasti”
Drugi povratak SDP-a s koalicijskim partnerima na vlast dogodio se 2011. godine. Kukuriku koalicija koju su činili SDP, HNS, HSU i IDS, a predvodio je Zoran Milanović, srušila je na izborima HDZ predvođen Jadrankom Kosor, ali izranjavan Sanaderovom ostavštinom punom korupcijskih afera.
Jedna od točaka Plana 21, tadašnjeg programa Kukuriku koalicije, bilo je porezno rasterećenje sa smanjenjem stope PDV-a. Milanovićeva Vlada stupila je na dužnost u prosincu 2011. godine, a već 1. ožujka 2012. donijela je odluku o podizanju opće stope PDV-a s 23 na 25 posto.
“Sanirat ću Jakuševec!”
Danas pokojni gradonačelnik Zagreba Milan Bandić na toj je dužnosti odradio čak šest mandata, a svaki je osvajao obećanjima koja je od jednog do drugog izbornog ciklusa vrtio u krug. No, svoje najčuvenije obećanje dao je jop na samom početku, kada je 2000. godine, kao relativno mlad i energičan SDP-ovac krenuo po svoj prvi mandat.
U rujnu 2000. godine obećao je da će u roku od četiri godine sanirati odlagalište otpada na Jakuševcu, dotad već 40-godišnju neuralgičnu točku glavnog grada. “Ako to ne učinim, onda ću se ovdje spaliti”, svečano je obećao pred kamerom u emisiji Roberta Knjaza.
“Vratit ćemo Inu u hrvatsko vlasništvo”
Na Badnjak 2016. godine, tek nešto više od dva mjeseca nakon što mu je započeo prvi premijerski mandat, Andrej Plenković sazvao je izvanrednu konferenciju za novinare i javnosti ozbiljnim tonom poručio: “INA je za nas strateška nacionalna kompanija. Hrvatska će pokrenuti proces otkupa cjelokupnog udjela MOL-a u Inu. Otkupit ćemo cijeli MOL-ov paket Ininih dionica. Učinit ćemo to prema modelu koji smo već razdradili, koji je financijski održiv i koji u konačnici neće povećati javni dug RH. Odluku smo donijeli u najbolje interesu Hrvatske kao strateške kompanije Hrvatske.”
To je zapravo bilo Plenkovićevo i HDZ-ovo poslijeizborno obećanje namijenjeno da potraje do sljedećih izbora. Neposredni povod bio je pokušaj mađarskih članova u Upravi Ine da ugase proizvodnju u Rafineriji Sisak. Sedam Badnjaka otad je prošlo. Sisačka Rafinerija je ugašena, a MOL-ov udio u Ini nije otkupljen. Štoviše, iz MOL-a svako malo poručuju da im nije na pameti prodavati udio u Ini.
“Zatvorit ćemo Jakuševec!”
Karijeru Milana Bandića ustrajno je, pušući mu za vrat, pratio i njegov budući nasljednik na gradonačelničkom mjestu, zeleni aktivist Tomislav Tomašević. Kada se 2017. godine prvi puta kandidirao za gradonačelnika, Tomašević je s kolegama iz političke platforme Zagreb je naš! na odlagalištu Jakuševec a vrh brda smeća zabio stranačku zastavu i najaviio zatvaranje tog toksičnog deponija. Na lokalnim izborima 2021. godine, kada Bandić više nije bio među živima, Tomašević je dobio povjerenje građana da vodi grad, također s istim obećanjem.
Prošle jeseni, otprilike na sredini mandata, Tomašević je skrušeno priznao da od zatvaranja Jakuševca zasad neće biti ništa. Doduše, donekle je to uspio, ali ne na način kako je obećavao. Zimus je, nakon dva odrona tamošnjeg brda otpada, odlagalište bilo zatvoreno. Privremeno, doduše. I nedovoljno da se Tomaševiću pripiše čak i kao poluispunjeno obećanje, piše N1.