Krešimir Rotim otvoreno progovorio o antifašizmu, komunizmu, ZAVNOH-u i povijesnim temeljima moderne Hrvatske
Krešimir Rotim, povjesničar, obratio se putem društvenih mreža cijelom hrvatskom puku. Rekao je ono što se, prema njegovoj ocjeni, nitko drugi ne usuđuje reći. Njegovo izlaganje otvara pitanja o antifašizmu, komunističkoj prošlosti, Jugoslaviji, ZAVNOH-u i nastanku samostalne hrvatske države.
Njegov govor prenosimo u cijelosti.
Koliko ste puta čuli: antifašizam je temelj moderne Hrvatske? Ili možda ovaj hit: Hrvatska je nastala na antifašističkoj borbi?
Idemo pred svjetlom povijesne istine ispitati tezu ove omiljene trijade. Tezu koja posljednja tri desetljeća psihološki maltretira puk. Gdje god bilo tko spomene bilo kakav temelj, evo njih s petokrakom.
Ne morate ni pogađati o kome se radi. Mainstream mediji, politička ljevica, baštinici su jugoslavenske ideje od koje se nikada nisu ogradili niti se ispričali svojem narodu za sve patnje koje je njezino hrvatsko-srpsko bratimljenje nanijelo.
I nije bitno, zar ne? Barem ne danas kada smo u Europi. Ili Evropi, Sandrić. Mislim, nebitno. Samo ti pljuni i zapjevaj Jugoslaviju.
Pljuni pod historiografiju jedne snene drobilice i njezina pratećeg intelektualnog aparata. Pardon, pardon. Baljka. Baljka. Stalno zaboravljam.
O kakvom mi antifašizmu ovdje uopće govorimo? O antifašizmu koji je stvarna povijesna pojava u državama s fašističkim režimima ili onome koji je proizvod komunističke propagande?
Idemo vidjeti. I to metodom povijesne istine.
Pojam antifašizam uveo je Centralni komitet Komunističke partije Jugoslavije na zahtjev Komunističke internacionale, središnjeg tijela međunarodnog komunizma sa sjedištem u Moskvi.
Iako je u jesen 1942. Tito planirao osnovati Vijeće narodnog oslobođenja i Vijeće narodnih povjerenika, nešto poput ratne vlade i sabora, ipak je drug Staljin državnički intervenirao.
Pa smo tako umjesto Vijeća narodnog oslobođenja dobili Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije, poznato i kao AVNOJ.
Dakle, temelji hrvatske države navodno se nalaze u Staljinovoj propagandnoj taktici korištenja pojmom antifašizam kako bi se okupile pučko-frontaške narodne mase, uz koje će se komunisti prikazati kao partneri zapadnih demokracija.
Komunizam je tada bio poprilično odbojan pa ga je trebalo kamuflirati u nešto drugo. U borbu protiv zajedničkog neprijatelja. Fašizam je poslužio svrsi.
Bilo ga je u većoj, manjoj ili nikakvoj mjeri. Tko nije za proletersko krvoproliće, može biti samo fašist. Prekrasno.
Mislim da su Radovi Kuborić upravo prošli trnci. Doslovni trnci.
Zato NDH mora biti uvijek naglašeno i prije svega ostalog nazvana fašističkom. Ali ono, maksimalno. Skoro trumpovski. Onako najviše ikad.
Kao da nitko nikada nije bio takav fašist.
Jer ako to ne radite, kako nazvati ono oružano rušenje države s hrvatskim predznakom, u suradnji s uvijek petokolonaški raspoloženom srpskom manjinom, uz milijarde kuna materijalne štete i stotine tisuća izgubljenih života?
Neki bi rekli kvislinštvo.
Ali razumijem zašto u toplini Staljinovih njedara antifašizma i danas ima hulja koje pronalaze posljednje utočište za slavljenje nezapamćenih zločina, izdaje i stradavanja.
Takvi su majstori sva prethodna ubijanja iz toga razdoblja shvatili kao priručnik za najkrvavije obračune političkih protivnika u ljudskoj povijesti.
E baš takvima Križni put i Bleiburg znače samo pobjedu.
I da, mora se reći, Jugoslavija je bila cilj oružane borbe partizana.
Borbe ne samo za obnovu Jugoslavije koju hrvatski narod nije htio. U kojoj je iskusio ubijanja, batine, pljačke, diktaturu i maltretiranja svake vrste. U kojoj je, prema pisanju Šufflaya, izgubio osjećaj za zapadnu kulturu i civilizaciju.
U kojoj je broj katolika između 1921. i 1931. pao za više od 200.000.
U kojoj su Hrvati ubijani u vlakovima, uz ceste i na ulicama. Mučeni i zatvarani. U kojoj su trpjeli poniženja od srpskih žandara.
U kojoj se beogradska čaršija, nakon ovih nezapamćenih nasilja nad mirnim hrvatskim pukom, smijala politici poraza Hrvatske seljačke stranke.
Držali su Hrvate slabima i kukavnima. Nižim stvorenjima koja razumiju samo jezik žandarskog biča.
Za obnovu svega toga borili su se partizani, ali borili su se i za gore.
Za Jugoslaviju uređenu na boljševičkim načelima, u skladu s praksama Sovjetskog Saveza. Beskompromisna brutalnost bila je njihova metoda za otvaranje vrata dolazećoj utopiji.
Utopija nije stigla, ostale su metode.
Kako se ono kaže, Trocki pijuk, Đureković sjekira.
Što je, dakle, s antifašizmom kao temeljem hrvatske države?
Taj temelj sazdan je od 1500 jama političkih konkurenata i neistomišljenika. Podebljan je nacionalizacijom većine privatnog vlasništva i ojačan nasrtajima na kulturu u skladu s boljševičkim svjetonazorom nasrtljivaca.
Ispitajmo zatim tezu da je antifašizam ustavni temelj Hrvatske.
Ustav Republike Hrvatske u trećem članku navodi ustavne vrednote. Hajdemo ih vidjeti.
Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost, mirotvorstvo, socijalna pravda, vladavina prava, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, demokratski i višestranački sustav.
Čekaj, a gdje su jame? Progoni unutar i izvan zemlje? Gdje su sjekira u glavu, metak u potiljak i lopata zemlje iznad neznanog groba?
Vjeruje li netko da su komunisti punim srcem Hrvatima vrednovali slobodu i poštivali prava čovjeka?
A njihovo višestranačje? Znate onaj prastari slogan za prvi Ford? Možete ga naručiti u bilo kojoj boji dokle god je crna.
Tako su i komunisti na izborima rekli: možete glasati za bilo koju stranku, dokle god je to naša.
Privatno vlasništvo? Pa nacionalizirali su gotovo sve.
Nacionalna ravnopravnost? Vojnim, policijskim i sigurnosno-obavještajnim aparatom dominirali su Srbi.
Zavirite li, dakle, u svaki organizacijski kut toga antifašizma, osjetit ćete vonj komunizma.
Odškrinite vrata hrabrije i vidjet ćete njegovu ubojitu narav, odavde do šuma Slovenije.
E, to vam je taj antifašizam. Odobravanje klanja političkih protivnika po šumama i gorama, s potpisom Komunističke partije Jugoslavije.
Zanima vas zanimljiv fragment odgovornosti za Domovinski rat? Poslušajte još ovo da vidimo kako je klica srpstva ohrabrena da u Škabrnji i Ovčari ponovi Krnjeuše i Borićevce.
U Deklaraciji ZAVNOH-a o osnovnim pravima naroda i građana Demokratske Hrvatske, donesenoj na Trećem zasjedanju u Topuskom, propisano je u prvom članku da su hrvatski i srpski narodi u Hrvatskoj potpuno ravnopravni, dok svi ostali narodi čine nacionalne manjine.
Srbi su ovom odredbom postali konstitutivan narod u Hrvatskoj.
Kada su svoju konstitutivnost izgubili voljom hrvatskog naroda, koji je na referendumu želio mirno razdruživanje, svi znamo kako su slobodoljubivo postupili u želji za očuvanjem ljudskih prava, privatnog vlasništva i ostalih vrednota.
Veo antifašizma lako su stavili, govoreći o pokušajima obnove NDH.
A bilo je sasvim jasno što Hrvatska želi. Svoj mir, svoju suverenost i svoju državu.
Nije išlo. Ne ako se njih pita.
Morao se pojaviti francuski pravnik Badinter i njegova komisija, čije je samo postojanje određena vrsta apsurda. Jer što će vam komisija ako vam mora potvrditi jedno neposredno vidljivo, povijesno stanje u neprirodnoj tvorevini koja je navodno trebala prihvatiti miran razlaz?
Morao se pojaviti francuski pravnik Badinter da nas zaštiti od nekih novih antifašista i stvarnosti ZAVNOH-a.
To je bila pravna praksa na terenu. Konstituirati zemlju u kojoj Hrvati ništa ne mogu niti sami smiju.
I kao što je Staljin u dobrom dijelu zapadnih zemalja imao kliku korisnih idiota kojima se mogao poslužiti u svojoj strahovladi komunizma, nazivajući je antifašističkom borbom, tako se i velikosrpskoj ideji korisnom pokazala ideja propagiranja srpskog utjecaja pod egidom antifašizma.
Idiot idiota zna.
Za neke od stvarnih antifašističkih priča, poput onih koje su se odvijale u otporu Talijanima, malo tko je čuo. Sudbina Vladimira Gortana i njemu sličnih tek se alibijski spominje. Onako, prigodničarski i po potrebi.
Valjda prednost imaju stradalnici od tifusa.
To je, dakle, stvarno stanje. Ovo što se pod antifašizmom pokušalo prodati Hrvatima konačno je poraženo devedesetih pobjedom u Domovinskom ratu, a svako takvo udruživanje zapravo je Ustavom zabranjeno.
I neka plače koga smeta.
