„Opetovanu” hajke koje se ciklički javljaju svakih par godina od konca Domovinskog rata do danas, a uglavnom su vezane uz donošenje ili izmjene braniteljskog zakona kada se braniteljska populacija u pravilu prikazuje kao privilegirana neradnička kasta čiji broj konstantno buja.
„Tri desetljeća nakon rata dobivamo 150 novih branitelja mjesečno. Kako to itko može shvatiti osim Tome Medveda?”, ironično se pita ovih dana jedna novinarka koja već više od četvrt stoljeća (intervjuirala je i mene!) za branitelje nije smogla naći niti jednu jedinu riječ hvale.
„Četvrt stoljeća nakon kraja rata više od 20.000 novih zahtjeva za statusom ratnog invalida – Medved omogućio novi val!” vapaj je iz naslova članka kojeg u jutarnjoj tiskovini potpisuje ni manje ni više nego supruga predsjednika stranke vladajuće koalicije, a koji se pak nedavno družio sa revizionistima genocida u Srebrenici i mrtav, hladan poslije kaže da mu zbog toga nije žao.
Današnja dogradonačelnica glavnog grada svih Hrvata svoju je znanstvenu karijeru okrunila tezom kako je Hrvatska „vojnička država” u kojoj se branitelji mobiliziraju putem društvenih privilegija (čitaj: mirovina) kako bi održali desnicu na vlasti, a ne tako davno imali smo i stranke koje su kao PRVU točku svojeg programa stavljale ukidanje braniteljskih prava.
Da bismo razotkrili što se ustvari skriva iza ovakovih prozivki, za početak, krenimo malo sa brojkama, pa ćemo se osvrnuti na povijest odnosa cijelog hrvatskog društva spram branitelja nakon rata.
U Hrvatskoj prema recentnim podacima danas živi oko 428.000 branitelja od kojih je njih preko 40 posto zaposleno, a 58.106 (podaci za prošlu godinu) su ratni vojni invalidi. Prosjek braniteljske mirovine u listopadu prošle godine iznosio je 2.894 kune, gotovo identično općem hrvatskom prosjeku od 2.645 kuna, dok su mirovine ratnih vojnih invalida nešto više, ovisno o stupnju oštećenja njihovog organizma.
Takva je situacija danas, 27 godina nakon kraja Domovinskog rata.
Kao ilustraciju besmislenosti svih ovih prozivki braniteljske populacije gdje se njih i ratne stradalnike prikazuje kao privilegiranu kastu, navesti ćemo podatak da je u Hrvatskoj na dan 31. prosinca 1994. godine, znači skoro PUNIH PEDESET GODINA nakon završetka II svjetskog rata broj korisnika boračke/partizanske mirovine iznosio 107.887!
U sljedećih devet godina, do 2003, taj broj se, iz bioloških razloga smanjio za preko 30 posto, ali je znakovito da je u tom razdoblju, u čak dva navrata sa 96/97 i 00/01 godinu, porastao za preko 5.000 korisnika!
Inače, prosjek boračke mirovine iznosi oko 2.700 kuna i po tome su gotovo izjednačeni sa hrvatskim braniteljima, premda predsjednik njihove udruge (a koji se rodio punih 12 godina nakon završetka II svjetskog rata!) predstavlja jednog od najžešćih kritičara braniteljskih prava.
Mala opaska: kako će mi biti praksa ove moje komentare stavljati nakon emisije na društvene mreže, odmah sada skrećem pažnju svima onima koji će ići provjeravati prethodne navode za boračke mirovine kako su mi izvor izrečenih brojki uglavnom bili članci objavljeni na Faktografu:)
Na koncu, ali ne i manje važno, prema podacima iz veljače 2020. godine hrvatsku mirovinu prima i preko 19.000 stanovnika tzv. Krajine, od kojih su mnogi bili pripadnici neprijateljske paravojske koja je izvršila agresiju na hrvatski teritorij, a među kojima ima i optuženih ratnih zločinaca.
Stoga, kada tekuće napade na braniteljsku populaciju sagledamo u kontekstu prethodno navedenih činjenica, ne možemo ostati nijemi na licemjerje svih tih piskarala koja uporno dižu poviku na braniteljska prava, a prešućuju društveni status njima očito drage veteranske družbe koja je tijekom II svjetskog rata kročila „po šumama i gorama” i čiji sljedbenici i dan danas žare i pale hrvatskom medijskom i političkom scenom.
Jeste li se ikada zapitali, drage gledateljice i gledatelji, zašto nikada nije bilo revizija partizanskih mirovina, a branitelji su ih prošli nekoliko?
Zašto nije javno objavljen registar aboliranih pripadnika neprijateljske vojske čiji pripadnici danas uživaju socijalna i mirovinska prava države protiv koje su se borili?
Hrvatski branitelji su i prije registra kojeg je objavio ministar poznat po svojem mirakuloznom izlječenju od PTSP-a bili pribadani na stup srama javnom objavom svojeg invalidskog statusa uz stupanj njihovog tjelesnog oštećenja, a probajte samo zamisliti što bi se dogodilo da se ista stvar desi „krajišnicima” koji su ratovali protiv Hrvatske?
Zar dovoljno ne govori činjenica da se skoro tri brigade mojih suboraca od konca rata do danas ubilo i da je rizik suicida u branitelja značajno viši nego u ostatku društva?
U svim sređenim državama samo bi ta činjenica bila dostatna da se branitelje tretira kao društveno osjetljivu skupinu, ali ta je kategorija (pogotovu u medijima o kojima danas pričamo) rezervirana za pojedine nacionalne i seksualne manjine. Na branitelje se u toj „društvenoj eliti” danas u pravilu gleda kao u komentaru kojeg je na društvenim mrežama uočio moj ratni prijatelj, Velimir Milaković: „Pa vele da se ubijaju, a ima ih sve više!”
Koliko nas ima više najbolje svjedoče podaci o pobolu i smrtnosti braniteljske populacije gdje je nepobitno dokazana činjenica da ovi ljudi ranije umiru u odnosu na svoje vršnjake civile, te da više obolijevaju od raznih bolesti, pogotovu malignih. Danas, kada je jedna od najaktualnijih tema demografski pomor hrvatskog naroda tužno zvuči činjenica da smo od rata do danas brojčano izgubili branitelja koliko jedan grad veličine Zadra ima stanovnika.
Za kraj ovog uvoda, prepričati ću iskustvo jednog dužnosnika Ministarstva hrvatskih branitelja kojega je ovih dana jedna mlada novinarka bahato pitala: „Pa hoće li se i za dvadeset godina podnositi zahtjevi za braniteljski status?”
Spomenuti dužnosnik u svojem je odgovoru bio suzdržan i diplomatičan, ali ja ću si sada uzeti slobodu i malo „žešće”odgovoriti na to pitanje:
„Neće, draga moja, jer očito nisu tako životno vitalni kao borci NOB-a i imaju puno kraći „rok trajanja”, a čemu sigurno doprinose i ove stalne prozivke njihovih prava i statusa jer dovode u pitanje smisao cijele njihove žrtve, patnje i stradavanja”.