Suvremena Republika Hrvatska stvorena je na tekovinama Domovinskog rata, kao vojni i moralni pobjednik nad izvršenom agresijom.
U kontekstu Dana pobjede i domovinske zahvalnosti hrvatska je prošlost ujedno i hrvatska budućnost. Država koja je stvorena kao demokratska europska zemlja i koja je zbog toga bila napadnuta, a njezini građani mučeni, masakrirani, ubijani i prognani, u svoj početni “kod” ima upisane elemente poput borbe za slobodu, borbe za demokratske principe, borbe za samoopstojnost i zaštitu vlastitih građana, odnosno hrvatskog naroda. Dakle, suvremenu je RH 5. kolovoza odredio u njezinim granicama, principima, svjetonazoru, pripadnosti, zaštiti nejakih. Osim toga ovaj je datum pokazao i vojnu i političku sposobnost te konačno diplomatsko umijeće. Bez obzira na sve reverzibilne procese koji su uslijedili naknadno – kaže izv. prof. dr. sc. Vlatka Vukelić, predstojnica Znanstvenog zavoda, Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu u razgovoru za Glas Slavonije.
Obilježavamo li 5. kolovoz na pravi način ili deklarativno sve odradimo pa sve brzo zaboravimo, do idućeg 5. kolovoza…?
– Čini mi se da kod naših državnih blagdana često ulazimo u kontroverze koje se kao produkt razdoblja “detuđmanizacije” stvaraju i kada je 5. kolovoza u pitanju, a što je potpuno neprimjereno.
Također, cijeli je niz za državu važnih datuma koji se učestalo mijenjaju i oko kojih se glavni politički predstavnici jedva dogovaraju. To su loše poruke. Poruke kroz koje pokazujemo nesigurnost, ali i potpuno nerazumijevanje trenutka i okolnosti u kojima se nešto za Hrvatsku važno događalo. Otuda blagi defetizam i zbunjenost kada su pojedini datumi u pitanju. Stvar je jasne državne politike i poruke koja se želi poslati: samim građanima, susjedima, partnerima, onima koji predstavljaju stratešku prijetnju… Obilježavanje Dana pobjede medijski se često svodi na pitanje tko je uzvanik u kojem redu, tko se kako odjenuo i čiji je koncert zabranjen. To nije smisao ovog državnog praznika. Kninska tvrđava ne bi trebala biti neko celebrity okupljalište toga dana. Mislim da bi bilo dobro, za sve građane koji tada nisu na odmoru ili ljetovanju, organizirati i obilježavanje Dana pobjede na Oltaru domovine. Knin je neosporno važan, simbol je otpora, no Domovinski rat nije bio samo oružana pobjeda. To je bila legitimacija državnosti u korpusu suvremenih europskih država, sa svojim ukupnim teritorijem, granicama i stanovnicima.
Pupovac u Strmici: Pozdrav “ZDS” nedovoljno se osuđuje, a suprotan je ustavnom poretku
S ove vremenske distance, koliko je vojno-redarstvena akcija Oluja istražena od domaćih i inozemnih povjesničara? Postoji li još kakvih sporenja, dvojbi…?
– VRO je historiografski relativno dobro obrađen. Ako postoje nejasnoće, one su vezane uz neke političke, a ne vojne odluke/akcije, kao i protagoniste. Dakle, vojne operacije iz Domovinskog rata na visokoj su razini historiografske obrade, što smatram iznimno dobrom investicijom u sustavu znanosti. Riječ je o znanstvenim radovima visoke kakvoće koji su produbili naša znanja o vojno-operativnom sustavu i kadrovskim kapacitetima te sposobnostima s početaka naše suvremene državnosti. Naravno, postoje i radovi koje ne ubrajamo u znanstveni, već u tzv. popularni diskurs. Oni su dvojakog karaktera, ovisno o autorima, odnosno svjetonazorskim konceptima kojima pripadaju.
Kad je u pitanju VRO Oluja, u vojnom smislu, znanost je rekla svoje. U budućnosti možemo otkriti neke elemente vezane uz djelovanje obavještajnih službi, NATO procjene, utjecaj SAD-a u konkretnoj pomoći i slično. Za to moramo čekati skidanje oznaka tajnosti s pojedinih dokumenata od međunarodnog značenja. S druge strane, neke političke odluke i dalje su predmet sporova, iako su sporovi političko, a ne historiografsko pitanje. Ta tzv. sporna pitanja nemoguće je razjasniti ako ih ne promatramo u historiografskom kontekstu te se stoga njima i trebaju baviti primarno povjesničari, a ne političari, tzv. javne osobe i slični.
Uči li se u sustavu obrazovanja dostatno o tom (i drugim) datumima, imamo li dostatno relevatnih udžbenika, kompetentnih predavača… ili se i o tom pitanju previše improvizira, odnosno radi površno…?
– U sustavu obrazovanja rade ljudi, a ne roboti. Stoga je i pristup određenim temama individualan, bez obzira na službeni predmetni kurikul. Također, prilikom izvođenja programa povijesti u osnovnim i srednjim školama može doći i do određenih odstupanja, odnosno intencije nastavnika da nekoj temi koju možda bolje razumije ili je jednostavno smatra važnijom, posveti više vremena, na štetu neke druge teme. Cijeli je niz mogućnosti: od poziva sudionicima Domovinskog rata da održe gostujuće predavanje do odlaska u specijalizirane muzeje ili prikaza tematski relevantnog dokumentarnog filma. Morate znati kako studiji povijesti u RH na visokoškolskoj razini imaju relativno mali broj nastavnih predmeta specijaliziranih za izučavanje Domovinskog rata, tako da je začetak problema uočen i na ovoj razini. Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu jedinstven je po raznovrsnosti kolegija koji obrađuju Domovinski rat.
Mogu li datumi poput 5. kolovoza biti ujedno i motivirajući poticaj da kao društvo bolje funkcioniramo, da pokažemo jedinstvo, više odgovornosti i optimizma, umjesto širenja defetizma i crnila?
– Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja trebao bi biti unison svim državljanima RH. Od toga dana (bar simbolično, ako stavimo po strani razdoblje mirne reintegracije) teritorij RH je jedinstven, za sve građane vrijede isti zakoni i Ustav koji im garantira jednakost po svim civilizacijskim standardima. Jedino je u takvim okolnostima RH mogla svim svojim građanima garantirati sigurnost i mir. Zar to nisu događaji koji bi trebali sve građane RH okupljati u ideji zajedništva i ponosa?
Defetizam nikada ne smatram opcijom. Rješenja uvijek postoje, pa makar krenuli od jednog čovjeka koji čini razliku. Mišljenja sam da smo dužni cijeniti sve žrtve rata, kao i pobjedu koju smo zahvaljujući tim žrtvama ostvarili te da upravo radi njih moramo biti optimistični kada je Hrvatska u pitanju. Nekoliko stotina ubijene djece u Domovinskom ratu, njihovi roditelji i obitelji zaslužili su od nas bar to, ako im trenutno ne možemo pružiti više. Neka ova obljetnica bude posvećena upravo njima. Jer oni nisu mogli stvarati hrvatsku budućnost, naš je zadatak da to napravimo u spomen na njih.
